Farmacija danas svoj “održivi razvoj” temelji na nekoliko stvari: na snižavanju kriterija za bolesno stanje (spuštanje tzv. markera), “edukaciji” o novim opasnostima za zdravlje zbog kojih bi trebalo pribjegavati njihovim preventivnim medikamentima i na izmišljanju novih poremećaja što je posebno plodonosno upravo u psihijatriji koja bilježi pravu inflaciju novih dijagnoza (vidi 11. poglavlje). Ideja nije samo pridobiti nove, već i što duže zadržati postojeće kupce. Uklapa li se u ovo genska terapija koja bi odmah mogla ponuditi konačno rješenje problema? Zasad se uklapa jer, kako stvari stoje, “pacijent” će se trebati višekratno izlagati terapijama, a situacija se može i zakomplicirati što će zasigurno povećati ukupne troškove takvog tretmana.
Nema sumnje da će se postupak genske terapije s vremenom usavršiti27 čime bi cijeli posao mogao postati farmaceutski zlatni rudnik. Situacija bi mogla izgledati ovako: identificirat će se gen (ili grupa gena) čija mutacija povećava mogućnost pojavljivanja određenog oboljenja (potkrijepljeno statistikom “koja ne laže”), na što će se nadovezati propagandna kampanja (po potrebi začinjenu s primjerom neke slavne osobe) koja će navesti krdo na preventivnu gensku terapiju. Čak i da je riječ o jednokratnom postupku, postojat će mogućnost propagiranja novih opasnosti. Možda će postojati i “poremećaj tjedna/mjeseca” kada će se ljudi pojačano “educirati” i informirati gdje mogu dobiti svoju terapiju – to bi sloganu “bolje spriječiti nego liječiti” moglo dati jednu sasvim novu (financijsku) dimenziju.
Područje genske terapije svojevremeno je uzdrmala “šokantna” odluka Europskog suda koji je zabranio patentiranje procedura koje uključuju embrionalne matične stanice. Ta je odluka za neke “praktične” Umove novi izvor strahovanja jer je smatraju ozbiljnom prijetnjom za europsku konkurentnost, ali i za osnovna ljudska prava u Europi (Plomer, 2011.).Plomer, A. (2011.), EU ban on stem cell patents is a threat both to science and the rule of law, 12.12.2011., http://www.guardian.co.uk/science/blog/2011/dec/12/eu-ban-stem-cell-patents, viđeno: 20.10.2012. Dirljiva racionalizacija jer takva zabrana investiciju u stvari čini “rizičnijom”, odnosno pronalaske manje atraktivnima zbog nemogućnosti patentne zaštite, pa stoga nije u skladu s daljnjim “održivim razvojem” financijskog blagostanja investitora kojima je spomenuta dobrobit čovječanstva/Europljana ipak sekundarna (jer sve je to samo biznis, pa i spominjanje “dobrobiti čovječanstva” ukoliko je to neophodno za ostvarivanje dobiti).
Reproduktivno i terapijsko kloniranje
Čeprkanje po stanici dovelo je i do ideja da bi se mogli stvoriti klonovi koji bi svi baštinili izabrane “dobre gene” i na taj način bi se način mogle stvoriti kontrolirane vrste. Kloniranje bi trebalo omogućiti i dobivanje podobnog tkiva koje ne bi imalo problema s odbacivanjem nakon transplantacije za što danas još uvijek postoji rizik. Taj rizik primaoca zasad osuđuje na doživotno uzimanje “lijekova” koji bi trebali spriječiti tzv. imunološku reakciju (imunogenezu, engl. immunogenicity) i odbacivanje transplantata kao stranog tkiva (možda zato što nosi informacije iz stranog Astrala?!).
Kloniranje je počelo 1958. g. na žabama, a malo tko je bio pošteđen propagande o ovci Dolly stvorenoj 1997. g. koja je prebrzo uginula. Zašto se to dogodilo i zašto su i dalje klonirane životinje abnormalne? John B. Gurdon kaže da je za razumijevanje ovog problema ključno to što su uzimane stanice odraslih životinja (Gurdon, 2005., 43).Gurdon, J. B. (2005.), Reproductive cloning: past, present and future. U: Ethics, Law and Moral Philosophy of Reproductive Biomedicine, 1(1):43-44 Može se pretpostaviti da bi to automatski trebalo značiti da se radi o defektnom genetskom materijalu. Zašto takav ishod ne treba čuditi? Kloniranje koje se prakticira još je jedan primjer korištenja brutalne sile: embriju se uništi njegova jezgra (zbog uklanjanja originalnog genetskog “materijala”) i onda se drugi materijal ubrizga na to mjesto. Ovo nalikuje pokušaju da se stanicu koja je stvorena, slijedeći informacije iz jednog izvora, natjera da nastavi rasti po drugom “programu”. Postavlja se i pitanje kako to da odrasli “original” (s navodno defektnim genetskim materijalom) može nadživjeti svoju kopiju?
| 27 | ^Prema nekima, obećavajuća je metoda “proteinske transdukcije” (engl. Protein transduction). Za razliku od genske terapije u kojoj se ubacuje novi genski materijal potreban za stvaranje određenih proteina u stanici, ovdje se koriste neki drugi proteini za izravno ubacivanje željenog proteina u stanicu. Osnovna je karakteristika korištenih transportnih proteina da prolaze kroz staničnu membranu (koriste se npr. proteini iz virusa Herpes simplexa, pa i HIV-a). |
