Takvo se razumijevanje, na različitim stupnjevima, može pronaći u budističkoj i hinduističkoj tantri, zenu, kašmirskom šaivizmu, sufizmu i ostalim tradicijama koje na različite načine stavljaju naglasak na ravnotežu između obje istine. Takav pogled može u potpunosti obuhvatiti paradoks, jer prepoznaje da živimo istodobno i u obličju i onkraj obličja. Kod međuljudskih odnosa ovaj se paradoks može izraziti ovako: "Kroz tebe vidim onkraj tebe ono što izražava sebe kao tebe kojeg volim."
Jedan indijski učitelj iz Advaita tradicije, Swami Prajnanpad,3 koji je studirao i Zapadnu znanost i psihologiju, zanimljiv je primjer kako takav uravnoteženi nedualni pogled može zvučati u modernom izrazu. On je izgradio učenje oslobođenja kojemu težište nije na transcendiranju dualnosti, nego na većem poklanjanju pažnje razlici između sebe i drugih:
Ego čini da vidite jedino sebe i nikoga drugoga. Ali to prestaje čim uvidite da osim vas postoje i drugi. S tim shvaćanjem dolazi i osjećaj da, poput vašeg vlastitog "Ja", i drugi imaju slično "Ja". A kada prihvatite "Ja" drugoga, onda morate i sudjelovati u njemu, njegovom načinu života, navikama i obrascima ponašanja, načinu razmišljanja – cijelom njegovom biću. Upravo kao što vi imate svoje vlastite načine, i drugi ima svoje. Čim je ta činjenica prihvaćena, naglasak na vlastito sebstvo se smanjuje.
Samo treba pokušati promatrati i vidjeti ovo: svi su različiti, svi su zasebni. Ovo je samo ovo. Ono je samo ono. Možete to zvati dobrim, ili možete to zvati lošim, ali ostaje činjenica: Ovo nije ono. Ono nije ovo. Ono je samo onakvo kakvo po sebi jest. Kako onda možete uspoređivati ovo i ono, kad je svaki od njih različit i jedinstven?
Sve se razlikuje jedno od drugoga. Ovo je jednostavno ovo, ništa nego ovo, potpuno kakvo jest, izgrađeno u vlastitoj slavi, jedinstveno. To je brahman, Apsolut.
Suditi znači uspoređivati; no kako je sve različito i jedinstveno, nikada se ništa ne može uspoređivati. Sve je neusporedivo, jedinstveno, i apsolutno. Ništa nije apsolutno dobro ili loše. To su samo razlike. Što onda ostaje? Drugi je ono što on jest. Probaj ga upoznati i razumjeti ako želiš to.
Tijek tuđeg života drukčiji je od tvoga. On će se kretati u skladu s njegovim vlastitim okolnostima. Ako imam neku poveznicu s njim, onda bi ga zapravo trebao pokušati razumjeti. Kakva je on osoba, zašto je nešto rekao, kakav je njegov životni stav, kako se ponaša i govori? Trebao bih pokušati saznati sve to. Tek ću onda biti u stanju komunicirati s njim. Čim prihvatite "to" onakvo kakvo jest, vaš ego nestaje istog trena.
Zajedništvo s drugim znači vidjeti, razumjeti i osjetiti ga onakvog kakav jest. Razumijevanje produbljuje empatiju, empatija vodi ljubavi i zajedništvu.
Kada vidite drugoga, slobodni ste od njega. Je li ovo kontradikcija? Kad vidim da je on kakav jest, kako postajem slobodan od njega? Kako ga mogu i zadržati i biti slobodan od njega? Slobodni ste od njega kad kažete 'on jest'. Zašto? Jer od njega ništa ne očekujete!
Pokušajte jednostavno razumjeti da je on – on. Trud za razumijevanjem, osjećaj da sam razumio, oslobađa me njega. Kad razumijete da je ovo – ovo, a ono – ono, vi ste slobodni od cijelog svijeta.
Jeste li sad shvatili? Slobodan si od drugoga razumijevajući što je on. Zašto? Slobodan od koga? Od svoje vlastite mentalne kreacije, od odnosa s drugim, odnosa kojega ste skovali u vlastitoj glavi. (Prakash, 1986.)
Ova perspektiva je zanimljiva jer uvažava imanentnu istinu unutar nedualnog stava. Ona je i prilično kompatibilna s Buberovim fokusom na relacijskoj dualnosti. Swami Prajnanpad sugerira da prihvaćanje svakog bića kao jedinstvenog i različitog i poštivanje njegovih vlastitih zakonitosti raskida narcizam ega zatvorenog u sebi. Kada pokušavamo druge uklopiti u naša očekivanja ili ih ne prihvaćamo takve kakvi jesu, time zapravo sužavamo i stvrdnjavamo granice svog odvojenog sebstva. Mi sami postajemo manji. Ali, čin uvažavanja tuđe drukčijosti, puštanje da budu kakvi jesu, doslovno olabavljuje i poništava granice koje nas drže odvojenima. "Osjećaj neodvojenosti rađa se u srcu jedino prihvaćanjem onoga što je drukčije", kako je to rekao Swami (1981a).
Na taj način možemo upoznati druge u njihovoj svojstvenosti, i biti jedno s njima. Zajedništvo ili neodvojenost ne postiže se, dakle, transcendencijom razlika između sebe i drugoga, nego potpunim dopuštanjem njegove drukčijosti – što prirodno potkopava samo-usmjerenost.
Swami Prajnanpad prepoznao je ovdje prisutni paradoks, pitajući: "Kako mogu biti jedno s nekim smatrajući ga drugim entitetom? ... Čini se da to nema nikakvog smisla ... Ipak, jedino prihvaćanjem nekoga kao drugog entiteta taj drugi entitet nestaje. Kontradikcija, uistinu ..." Ako dopustim da drugi bude naprosto ono što on, ona ili ono jest, bez nametanja svojih sklonosti i bez pružanja ikakvog otpora, drugi prestaje biti nešto zasebno i daleko, odvojeno od mene. 'Ja' se susreće i miješa s drugim na otvorenom polju svjesnosti, gdje sebičnost i drugost [otherness] blijede i nestaju. Tada 'Ja' otkriva što uistinu znači voljeti – otvoriti se drugima onakvima kakvi jesu, bez nametanja vlastitih sudova i programa.4
| 3 | ^Swami Prajnanpad imao je mali ašram u Bengalu, a umro je 1974. On nije pisao ili držao javne govore ili satsang, nego je samo imao osobne susrete s učenicima. Njegov rad sačuvan je u pismima i nekim razgovorima koje su zabilježili njegovi učenici iz Francuske. |
| 4 | ^Ova perspektiva nudi i duhovni temelj u pristupu terapiji parova, prepoznavši da intimnost raste iz diferencijacije, iz sposobnosti partnera da u potpunosti uvažavaju sebe i drugoga, uz sve postojeće razlike. |
