Dok Istok ističe oslobađenje od ljudskih uvjetovanosti, Zapadne duhovne tradicije daju posebnu vrijednost inkarnaciji samoj po sebi, i više ih zanima ispunjenje smisla inkarnacije nego zalaženje iza nje ili iznalaženje načina za oslobađanje od iste. U skladu s tim, Zapad ljudsku sferu cijeni kao treću, prijelaznu stvarnost između neuvjetovane i uvjetovane, trans-humane i sub-humane. Umjesto na oslobađanje, zapad se fokusira na ljudskost kao evolu­tivno sredstvo pomoću kojeg se božansko, tj. neuvjetovano biće može postupno manifestirati u uvjetovanome, zemaljskom postojanju. Von Dürckheim, jedan od ranih pionira istočno-zapadne psihologije, razliku između Istoka i Zapada sumirao je ovako:

Nama na Zapadu važnije je da se novi zemaljski oblik uzdigne iz istinske prirode i svjedoči Biće ... nego da se ego rastvori u istinskoj prirodi i u Biću.

Zapadne tradicije također ističu potpuno ostvarenje naše ljudskosti, sa svom njenom nesigurnošću i ranjivošću. To zahtijeva potpuni angažman u odnosima i egzistencijalnim situacijama u kojima se nalazimo, a isto tako i sudjelovanje u evolutivnoj zadaći trans­for­ma­cije ovog svijeta. Na primjer, židovsko učenje o tikkun ha-olam, "po­prav­ljanju svijeta", naglašava važnost potpune angažiranosti i trans­formacije zemaljskog postojanja. Slično tome, Kristova spremnost da se podvrgne razapinjanju ukazuje na nužnost potpunog sudjelovanja u ljudskim uvjetima kako bi ih pročistili ili ih se oslobodili.

Oslanjajući se na mudrost i Istoka i Zapada, možemo reći da biti čovjek znači biti ranjiv i neuništiv istodobno. Potpuno sudjelovanje u našoj ljudskosti uključuje spremnost da se u potpunosti otvorimo za grubost čovjekove egzistencije i osjetimo kako je to biti izložen povrijeđenosti, ograničenosti, uvjetovanju i smrti. Transcendirati našu ljudskost znači stupati u širu domenu čistog bivanja i bezgranične svjesnosti koja ni na koji način nije vezana za uvjetovano postojanje.

Biti u potpunosti čovječan znači podjednako poštivati obje istine – imanenciju, tj. puno sudjelovanje u ljudskosti, i transcendenciju, tj. oslo­ba­đanje od nje. Ako pokušamo poreći ranjivost izgubit ćemo dodir sa svojim srcem; ako ne uspijemo spoznati svoju neuništivost, izgubit ćemo pristup prosvijetljenom umu. Biti u potpunosti čovječan znači voljno i svjesno boraviti u objema dimenzijama. To ljudsko postojanje čini krajnje zanimljivim raskrižjem.

Dvostruka vizija: Transcendentna i imanentna istina

Viđenje koje cijeni i uvažava puni raspon ljudskog iskustva uključuje, dakle, tri dimenzije. Prva je samsara, pred-ljudska sfera uvjetovanog po­sto­ja­nja koju karakteriziraju zaokupljenost pre­živ­lja­va­njem i dualističko otuđenje. Dualizam egoičkog uma stvara strogu podjelu na sebe i druge, rezultirajući beskonačnom patnjom i konfliktima. Zatim je tu nirvana, trans-humano oslobođenje, koju karakterizira čisto, otvoreno polje svjesnosti koja se ne dijeli na subjekt i objekt. Ta svjesnost nedualnosti je neuvjetovana, budući da nije nastala iz nijednog razloga ili uvjeta. Ona ne nastaje niti nestaje; uvijek je tu, spremna otkriti se umu koji zna kako da se uskladi s njom. Nedualna svjesnost predstavlja vrata za oslobađanje putem otkrivanja apsolutne istine: nema odvojenog sebstva i odvojenih drugih, i time prestaje dualističko otuđenje i konflikt.

Treća je ljudska domena koja dostiže punu veličinu donoseći cjelokupnu otvorenost nad-osobne svjesnosti u osobnu odgovornost i vitalni angažman u situacijama i s ljudima s kojima se susrećemo. Na ljudskoj razini naši životi evolviraju i razvijaju se kroz relativnu igru dualnosti – drukčije znanu kao međuljudski odnos. Zapravo je sre­dišnja, definirajuća značajka ljudske sfere odnos – mreža interakcija s drugima koja podupire naš život od kolijevke do groba.

Za međuljudski odnos potrebno je dvoje – koji sudjeluju u plesu koji se stalno kreće unaprijed i unazad, između dvojstva i jednosti [twoness and oneness]. Na taj način ljudska sfera služi kao most koji povezuje samsaru – iskustvo odvojenosti – i nirvanu, neodvojenost. Zbog toga je bivanje čovjekom živući paradoks, a također i polje na kojem je moguć široki raspon osjećaja – od nepodnošljive tuge do nezamislive radosti.