Nedualna učenja čiji je naglasak na iluzornosti ljudskog iskustva mogu, nažalost, poslužiti kao još jedna dehumanizirajuća sila u svijetu u kojem je naša temeljna ljudskost na svaki način već pod opsadom. U ova teška vremena potrebna je oslobađajuća duhovnost koja će ljudima pomoći prepoznati nedualnu prisutnost kao temelj za puno nastanjenje svoje ljudskosti, a ne poslužiti kao opravdanje za nesudjelovanje u njoj. Potrebna nam je duhovna vizija koja uvažava i uključuje središnje igralište na kojem se izražava naša ljudskost – međuljudski odnos.

Međuljudski odnos: Igra dualnosti

Na Zapadu je glavni naglasak na vrednovanju ljudske domene same po sebi, s njenim mogućnostima za kreativno izražavanje, bliskosti u odnosima i strastvenoj živosti. Jedan od velikih proroka ljudske sfere je Martin Buber. Buberova imanentna perspektiva zanimljiv je kontrast naglasku na trans­cendentno u mnogim istočnim tradicijama. U njegovu viđenju ljudska bića ne mogu se udobno na­sta­niti u razrijeđenom zraku apsolutne istine. Umjesto toga, ljudski život se razvija i nalazi svoj smisao u igri dualnosti. Ljudsko postojanje doseže najpuniji izraz u i kroz našu sposobnost ostvarenja Ja/Ti odnosa sa stvarnošću u svim njenim oblicima. Susret i zajedništvo Ja i Ti po­diže dualističku percepciju subjekta i objekta na višu oktavu.

Egoička svijest koja druge gleda kao "to" jest oblik monologa, jer suštinski uključuje razgovor samo sa sobom, gledajući i reagirajući na stvarnost kroz vlastite misaone projekcije. U drugoj krajnosti, su­štin­ska značajka sfere apsolutnog bića jest tišina, jer se naša suštinska priroda ne može ostvariti ili adekvatno opisati riječima i konceptima. Buda je tu tišinu izrazio tako što je, na traženje da govori o istinskoj prirodi, pokazao cvijet u ruci. Nasuprot tome, a prema Buberovu viđenju, za potpuno nastanjenje ljudske sfere potreban je dijalog.

Dijalog je nešto puno dublje od verbalne razmjene. Njegova je suštinska značajka susretanje i uvažavanje drukčijosti [otherness] drugoga – kao svetoga drugoga – što omogućuje pojavu međusobne alkemije. Njegovim riječima, "Osnovni pokret u životu dijaloga je okretanje prema drugome ... svojim suštinskim bićem prihvaćajući drugu osobu s njenom po­seb­no­šću."(1965.) Ovo je vrlo daleko od darshana s duhovnim učiteljem koji vas vidi kao apsolutna Sebstva ili ne-sebstva, koja u konačnici jeste. Iz Buberove perspektive, pokušaj da se transcendira dualnost izaziva kratki spoj u mogućnosti Ja/Ti zajedništva.

Dijalog se ne svodi na kontakt dvaju osoba. Buber govori o dijalogu s Bogom, a u tom duhu opisuje i susret sa stablom. "Primi stablo svom svojom snagom, predaj mu se ... Onda ćeš se uistinu transformirati." (Mannheim, 1974.) Čini se da je čak i veliki indijski mistik Ramakrišna prepoznao ovu svetu dimenziju dualnosti kad je izjavio: "Ne želim biti šećer, želim okusiti šećer."

Uvjetovani ego imun je na takvu vrstu transformativne razmjene jer je zapeo u subjekt/objekt percepciji utemeljenoj na prošlim situ­aci­ja­ma. Apsolutno biće također se ne mijenja i transformira jer je bezvremeno. Ali ljudska sfera u kojoj se odvija igra dualnosti jest pozornica neprestane promjene i razvoja.

Biti svoj

Susresti se s drukčijosti, s "Ti", znači poštivati drugoga ne samo kao drukčijeg od vas, već i jedinstvenog, nesličnog bilo kome koga ste dosad sreli. Buber jedinstvenost ne definira kao individualizam, nego kao posjedovanje osobitog dara kojeg nitko drugi ne može ponuditi na isti takav način. Vaša prisutnost u svijetu, vaše osobno utjelovljenje, ono što imate ponuditi manifestirajući se kao "vi" – nitko drugi ne može to izraziti na isti način. Buberovim riječima:

Svaka osoba rođena u ovome svijetu predstavlja nešto novo, nešto što nije postojalo nikada prije, nešto originalno i jedinstveno. Duž­nost je svake osobe ... znati i razmotriti ... da na svijetu nikada nije bilo nikoga sličnog njemu, jer da jest ne bi bilo potrebe za njegovim postojanjem. Svaka pojedina osoba je nova pojava u svijetu i pozva­na je ispuniti svoju jedinstvenost. Najpreča zadaća svake osobe jest ostvarenje njegovih jedinstvenih, neponovljivih potencijala, a ne ponavljanje nečega što je postigao netko drugi, bio on i naj­ve­li­čan­stve­niji.

Istu ideju izrazio je rabin Zusya, kada je neposredno pred smrt rekao: "U svijetu kakav će biti ja ne bih bio pitan 'Zašto nisi bio Mojsije?'. Bio bih pitan 'Zašto nisi bio Zusya?' (1970.)

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .