Prvi “potpis” naših vladara, kojim su javno obznanili da je ovo njihov svijet, pečatirajući ga time je upravo: vrijeme i prostor.

I to mi, živi mrtvaci, živimo svaki dan.

Kroz dan koji traje 24 sata – što daje u zbroju 6, kroz sat koji traje 60 minuta što daje 6, kroz minutu koja sadrži 60 sekundi jednog sata što nam je treća šestica i tako dobivamo: 666 ili naše vrijeme.

Vrijeme u kojem se rađamo i u kojem radimo i navodno živimo.

Kako onda uopće pričati o vremenu, ako je ono od početka nevrijeme?

Teško, uglavnom to činimo olujno. Iako, tu oluju najčešće ni ne primjećujemo, te ni ne uočavamo da živimo u svijetu u kojem je sve zaustavljeno, te ima samo privid gibanja.

Nije problem u svijetu, već u nama, sebe nismo osvijestili na način da uočavamo, kako možda, nismo to što mislimo da jesmo? Kako sve što o sebi mislimo kao o samo bićima ugljika, heksagonalnog izričaja, nismo zaista mi. I ne uočavamo da neke stvari ne činimo mi. Te da neka sjećanja nisu naša sjećanja, da nam neka nedostaju, te da naši snovi - možda ipak -  nisu samo snovi.

I zato sve priče, kako o vremenu/prostoru tako i o klonovima, koje izlaze danas u svim oblicima pred nas, zahtijevaju jednu otvorenu diskusiju.

Sve one, ideju svoga nastanka crpe iz nečega što ćemo različito imenovati, a i poimati – netko kolektivnim nesvjesnim sjećanjem, koje je prije dio heksagonalnog oblika Matrixa nego sjećanja zaista, a netko individualnim nesvjesnim ili tu i tamo svjesnim podsjećanjem.

U prvom slučaju riječ je o strogo kontroliranom području u kojem nema zaista gibanja već samo vrćenja u krugu zatvora, u drugom je riječ o mogućnosti da unutar kontroliranog područja tu i tamo neku informaciju uočite na način da znate da se netko trudio tako je oblikovati. I tada, možda, ugledate nešto i ispod nje, ali toga mozgovno nećete biti svjesni uopće.

I ti trenuci su stanište stvaranja, iz kojeg često nikne živa ideja. Čak i one najfantastičnije moguće su upravo samo to, ne novina ili inovacija, već samo dio podsjećanja neke davne kontrole ili nekog rada. U najboljem, ali i rijetkom slučaju – to su moguće i kratki svjesni bivstvujući Sada trenuci sadašnjosti.

Koliko je taj Sada trenutak sadašnjosti dio priče o Postanku i naše veze s Izvorom, ne znam, toliko “daleko” ne idem, te zato i naglašavam da ovdje nije riječ o istini – te ništa od svega što iznosim ne služi nekoj novoj vjeri ili potrebi da se napiše novi Postanak. Ta potreba otkrivanja samoga početka, preskačući stepenice i grabeći trkom, ne samo da nas izbacuje iz tog moguće Sada trenutka sadašnjosti, zadržavajući nas nesvjesne upravo u linearnom vremenu i mozgovnom debatiranju, već je ona kao i svaka nestrpljivost i pohlepa za moći ili za tom vabećom “istinom”, viseća nad našim glavama poput religijskog Damoklovog mača neprestano. Mnogi tragaoci upravo zbog nje, svoj vrat ponude na panj upravo tog vremena i prostora, u skladu s ritualima 666.

No, istraživanja radi, ako se gibamo bez potrebe konačnog zaključka, interesantno je gledati u tragove podsjećanja, jer oni znaju izaći iz “dubine” nas i mogu se pronaći u doslovno svim djelima koja su nastala ovdje. I sva su ona “dobra”, samo ih treba znati “filtrirati”.

Na taj način unutar dezinformacije i informacije, može se dakle - ipak - uočavati trag ili podatak.

S tim da postoji tu jedan mali problem, “filtrirati” ne može ličnost (kada kažem “ličnost” govorim o onoj “mehaničkoj” ličnosti, koja je vođena isključivo podivljalim egom i emocijom i kompletno ovisi o mozgu i srcu ili skraćeno o navodno samo pet osjetila ili čula). Naravno, heksagonalni Matrix voli ponuditi ono što zovem “navlakušom”, a Matrix to zove “izlazom”, pa tako i u priči o čulima postoji to čulo ili izlaz, koje je, kojeg li iznenađenja: rednog broja 6. I dok se ono čak naziva mističnim, a ponekad i “istinitim” pa u njem zaglibe mnogi, ono je ipak samo gusto naseljen propuh. Ništa više od toga. Iako je istovremeno i sve. Jer nije pitanje “radi li” to šesto čulo, nego kojim očima bivamo u njemu.