Carl von Reichenbach u 18. je stoljeću govorio o “Od” sili (njem. Od Kraft). Smatrao je da za njezino stvaranje nije samo zaslužno ljudsko biće, već i mnoge druge pojave poput magnetizma, kristala, svjetla itd. (Alvarado i Nahm, 2011., 92).Alvarado, C. S. i Nahm, M. (2011.), Psychic Phenomena and the Vital Force: Hereward Carrington on ‘Vital Energy and Psychical Phenomena’, U: Journal of the Society for Psychical Research, 75.2(903):91-103 Samuel Hahnemann (Hahnemann, 1993., 14, 15)Hahnemann, S. (1993.), Organon of Medicine, Cooper Pub zastupao je tezu o “životnoj sili” (engl. Vital force, fr. Élan vital) tvrdeći da poremećaji te sile dovode do oboljenja, a njeno nestajanje do smrti. Još krajem 19. stoljeća o njoj se otvoreno govorilo i podučavalo – tako npr. u školskom udžbeniku Henry A. Nicholson diskusiju na ovu temu završava sljedećom tvrdnjom:

“Naposljetku, odgovor na pitanje je li znanstveniku još uvijek dopušteno prozboriti termin ‘vitalna sila’, po mojem mišljenju, treba biti potvrdan.” (Nicholson, 1876./2006., 6, moj prijevod)

Nicholson, H. A. (1876./2006.), A manual of zoology for the use of students. With a general introduction on the principles of zoology, by Henry Alleyne Nicholson, Scholarly Publishing Office, University of Michigan Library

 

“If, in conclusion, it be asked weather the term ‘vital force’ is any longer permisible in the mouth of the scientific man, the question must, I think, be answered in the affirmative.”

Ipak, ovakva je tvrdnja odavna postala neprimjerena i smatra se doktrinom odbačenog vitalizma, stajališta prema kojem živi organizmi nisu samo posljedica biokemijskih reakcija, nego ih pokreće i životna sila (neki su je tumačili i kao dušu).

Zbog daljnjeg napretka znanstvenog materijalističkog redukcionizma i njegove mehanicističke biologije, predstavnici tih pravaca danas ponosno poručuju da kao živući sustavi nismo ništa više doli vreće kemikalija (Cashmore, 2010., 4504).Cashmore, A. R. (2010.), The Lucretian swerve – The biological basis of human behavior and the criminal justice system. U: PNAS, 107(10):4499-4504, www.pnas.org/cgi/doi/10.1073/pnas.0915161107 U kojoj je mjeri ovakva tvrdnja pretjerana? Razmišljao sam koji bi bio prihvatljiv protuargument postojanju eterične “materije” koja fizičkom tijelu daje sasvim drugu dimenziju u usporedbi s tzv. mrtvom tvari. Može li npr. uzgajanje i stvaranje umjetnih organa biti dovoljan dokaz suvišnosti Eteričnog tijela? Prema znanstvenoj propagandi situacija izgleda vrlo obećavajuće i nakon uspjeha s tzv. plošnim i cjevastim tkivima vjeruje se da bi se moglo stvoriti i čitave organe poput bubrega, jetra, pluća ili srca (Yong, 2012.).Yong, E. (2012.), Will we ever grow organs?, 28.02.2012., http://blogs.discovermagazine.com/notrocketscience/2012/02/28/will-we-ever-grow-organs/, viđeno: 16.07.2012. Zanimljiv je detalj da je do bitnog napretka došlo kada se shvatila važnost prostornog (3D) rasporeda stanica. Već sada postoje 3D printeri koji umjesto tinte izbacuju kombinaciju živih stanica i “pametne” želatinozne smjese (Halley, 2009.)Halley, D. (2009.), Growing Organs in the Lab, 08.06.2009., http://www.singularityhub.com/2009/06/08/growing-organs-in-the-lab/, viđeno: 16.07.2012. što može izgledati zaista impresivno. Ipak, postoji jedan puno važniji detalj – osnova svega navedenoga jesu postojeće žive stanice (po mogućnosti matične iz kojih se može razviti bilo koje tkivo) osobe za koju se treba izgraditi novo tkivo, a uskoro možda i čitav organ.

Zašto na takav 3D printer jednostavno ne bismo spojili vreću kemikalija i tako stvorili živo tkivo? Je li samo pitanje vremena kada će se i to dogoditi? Prema dosadašnjim spoznajama nema nikakvih naznaka da će životnost iskočiti iz bilo kakve vreće (baš kao što je teško da će “umjetno inteligentni” Mujo izletjeti iz neke super-računalne simulacije i uskliknuti “Đes’ ba! Đe se gasim?”).

Kad bi vladajuća znanost priznala postojanje Eteričnog tijela, bio bi to opasan presedan kojim bi se otvorio put za priznavanje ostalih “tijela” koja ću opisati u nastavku. U stvari, kad bi se ovo tijelo počelo razmatrati, izgledno je da bi ga se uskoro prestalo doživljavati nusproizvodom fizioloških aktivnosti fizičkog tijela. Mislim da tome u prilog govori spomenuta mogućnost da zamijetimo promjene u obliku fizičkih oboljenja i poremećaja, (Burr), ponekad i po nekoliko godina prije nego li ih je moguće ustvrditi na fizičkom tijelu.

Pretpostavljam da je Eterično tijelo predmet rada bioenergetičara. William A. Tiller eksperimentirao je sa samoiscjeljivanjem na tragu Eemanovih ideja i njegovog jednostavnog sklopa za opuštanje (engl. Eeman’s Relaxation Circuit). Tiller je umjesto bakrenih ploča i vodiča iz Eemanova spoja koristio postavljanje ruke na određena mjesta na tijelu što navodno dovodi do promjena u energetskom protoku Eteričnog tijela (Tiller, 1997., 166-172).Tiller, W. A. (1997.), Science and Human Transformation – Subtle Energies, Intentionality and Consciousness, Walnut Creek CA, Pavior Pub.

Terapijski učinak takvih metoda i dalje je kontroverzan, što ne bi trebalo čuditi uzmemo li u obzir da je za skeptike kontroverzno već i samo spominjanje tijela koje nije fizičko zato što to vonja na odbačeni vitalizam. I sami autori metoda svojim izjavama (i napuhanim egom) često znaju pridonijeti takvoj kontroverziji, razbacujući se izjavama kako mogu trajno otkloniti uzroke određenih poremećaja i bolesti, a ignorirajući mogućnost da poremećaji u Eteričnom ipak nisu nužno uzrok fizičkom/manifestiranom simptomu i da bi ga trebalo tražiti na drugoj razini. Njihovo vjerovanje da je “stres” glavni krivac za različite probleme ne pomaže puno u njegovom razumijevanju, ako ne pokušamo odgovoriti što stvarno uzrokuje stres – vanjski utjecaji, unutrašnje neprihvaćanje okolnosti ili njihova kombinacija. Kada samo uklanjanje neuravnoteženosti ili blokade na Eteričnom, bez uklanjanja izvornog konflikta, dovede do ponovnog javljanja simptoma, skeptici nepovoljan razvoj događaja olako proglašavaju neučinkovitim, etiketirajući bioenergetski tretman šarlatanstvom.

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .