No taj je utisak potrajao samo nekoliko sekundi: „Objekt se kretao točno prema nama – bila je to crvena, vatrena kugla, malo izbočena u ravnini ekvatora. Zaustavila se, tako da smo je mogli dobro vidjeti, nekoliko se trenutaka zadržala na tom mjestu te je potom odletjela ulijevo. Ubrzala je, kretala se sve brže, tada je se moglo vidjeti samo još kao blještavu zvijezdu, i na kraju je potpuno iščezla.”

Čitavo opažanje trajalo je najmanje dvije minute, i Maria i Sebastian (on sve to naziva „komet”) vidjeli su objekt, dok ga je promatrala, Maria ga je opisivala svom bratu, a malo nakon toga obavijestila je i mene. Kasnije, nakon poziva u novinama, javile su mi se i druge osobe iz susjedstva koje su to isto vidjele, ali su – ne čudi – prvo pomislile da se radi o vatrometu. U veljači, nakon što smo Maria Struwe i ja nastupili u RTL-ovoj emisiji „Hans Meiser”, dobio sam pismo čak i iz Düsseldorfa, u kojem mi je bračni par koji je tamo živio ispričao o identičnom opažanju u gotovo isto vrijeme.

Vatromet? Naravno da je u novogodišnjoj noći to najočiglednija pomisao. No kada pogledamo opis, tomu ipak proturječe dva jaka razloga:

• kretanje objekta (izvodio je ciljane manevre, zadržao se na poziciji na kojoj su ga Maria i Sebastian mogli dobro vidjeti, potom je ubrzao u drugom pravcu i nestao); takvo gibanje ne da nije tipično za vatromet, nego je, koliko znam, nemoguće, i
• trajanje opažanja od ukupno više od dvije minute; običan vatromet gori najviše pola minute, potom eksplodira u kišu vatre te bez zvuka i svjetlosti pada natrag na zemlju.

„Vatrena kugla” koju su vidjeli Maria Struwe i Sebastian nije imala niti jednu od tih karakteristika. Unatoč tomu, ne mogu potpuno isključiti mogućnost da se radilo o potpuno novom, potpuno nepoznatom i potpuno jedinstvenom tipu vatrometa. Ipak, ta pretpostavka nije osobito vjerojatna.

Inače, nekoliko dana kasnije Maria je imala još jedan neobičan doživljaj – upravo je uvečer legla, kada se iznad nje u zraku odjednom stvorila svjetlucava kugla koja je isijavala plavkastu svjetlost. Kugla nije proizvodila nikakve zvukove, izgledala joj je kao ogroman balon sapunice.

„Pritom se uopće nisam bojala. Kugla je lebdjela iznad mene pa se zatim vrlo polako spustila prema dolje. Dodirnula mi je lice, potom se spustila još niže te se na kraju ovila oko čitave moje glave. Nije me boljelo, mogla sam normalno dalje disati, i dalje me nije bilo strah. A tada, nakon samo nekoliko sekundi, sve je bilo gotovo. Sjela sam iznenađena i razmišljala što bi to sve moglo značiti.”

Lica vanzemaljaca

Kad sam prvi put išao posjetiti Mariu Struwe i Sebastiana u Berlinu, sa sobom sam ponio različite crteže – između ostalog i jedan s glavom „malog Sivog”. Međutim, niti Maria Struwe niti njezin sin nisu mogli sa sigurnošću potvrditi da su to bila lica koja su vidjeli. Njoj su u sjećanju na situaciju kada je ležala na stolu bila nešto drugačija bića – sivozelenkasta, ljuskave kože, velikih glava, ali ipak nekako drugačija od onih na koje se nailazi u literaturi i popularnim prikazima.