Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675

“Although this seems a highly fanciful interpretation of a sleep paralysis experience, if one does not know that it is a commonly experienced sleep disorder then one would be strongly motivated to look for some explanation for it.”

U nastavku se objašnjava da je razumljivo da bi netko mogao doći do takvog zaključka ako se uzme da vjerovanje u vanzemaljske otmice može biti nečiji osobni svjetonazor. Ono što i dalje nije razumljivo i što se ne podrazumijeva jest kako je moguće da nešto tako maštovito poput vanzemaljske otmice uopće postane integralni dio bilo čijeg svjetonazora. Je li to ono što McNally smatra newagerskim vjerovanjima? Ako i jest, i dalje nedostaje objašnjenje zašto su takva učenja privlačna tim osobama. Radi li se o pukoj znatiželji ili možda u njima vide nešto neobjašnjivo, iracionalno? Santomauro i Frenchu se čini da u slučaju ljudi koji misle da pate od noćnih napada duhova ili demona postoji sasvim jednostavna racionalizacija: “takvo je objašnjenje njihovih uznemirujućih iskustava prihvatljivije od druge mogućnosti koja je više nego očita – to da su ‘poludjeli’” (Santomauro i French, 2009., 675).Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675 Ostaje neodgovoreno pitanje koriste li spomenute osobe to “prihvatljivo objašnjenje” i kada se na svoje tegobe požale bližnjima. Ne zvuči nimalo ludo da netko u razgovoru uz pivo ili čaj objašnjava da doživljava paralize u snu zato što ga opsjedaju neljudska bića. Možda na to treba gledati i kao na kulturološku specifičnost Britanaca poznatih po starim “ukletim” imanjima i dvorcima.

Što bi trebalo značiti da su paralize sna “čest poremećaj spavanja” kao što je navedeno u prethodnom citatu? Mislim da najprije vrijedi napomenuti da je u istraživanju problematike spavanja i sanjanja vidno izražena podijeljenost proizašla iz kartezijanskog dualizma. Dosadašnje teorije stavljaju naglasak ili na psihičko ili fiziološko/neurobiološko, a njihovi se predstavnici jedni prema drugima odnose ignorantski i podcjenjivački (npr. prvima su snovi važni, drugima nisu). Tako su se npr. fiziološkim promatranjima otkrile različite mjerljive faze sna na čemu se temelji prepoznavanje moguće patologije. Zato se može činiti da je “sve pod kontrolom” i u slučaju paralize sna koju bismo mogli smatrati neočekivanim pojavljivanjem REM faze spavanja (engl. Rapid Eye Movement) u budnom29 stanju. Potrebno je još samo objasniti zašto se to nekim ljudima događa. Odgovor je jasan: zato što ljudi koji doživljavaju paralize sna često doživljavaju, nazovimo to, ‘početnu REM fazu spavanja’ (engl. sleep-onset REM periods ili kraće SOREMP). Budući da je za REM ili ‘aktivnu’ fazu30 karakteristična paraliza (npr. Gross, 2010., 103),Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education time bi sve trebalo biti objašnjeno.

Uzroci paralize sna mogu se tražiti i u narkolepsiji – još jednoj etiketi iza koje ne stoji nikakva uvjerljiva priča. Za paralizu sna karakteristične su i halucinacije – senzacije koje su subjektivne i koje ne odgovaraju stvarnosti, baš kao što smo vidjeli u slučaju Pakistanke koja inače uopće ne govori engleski. Evo primjera jedne halucinacije iz spomenutog članka:

“Samo malo otvaram oči i vidim tog dvodimenzionalnog sivog humanoida trodimenzionalne prljave sive kose kako mi se unosi u lice. Hvata me za prsa i odvlači iz kreveta u drveni kovčeg nalik lijesu koji je na pola metra od mog kreveta. Znao sam da ću umrijeti ako me odvuče u kovčeg.” (Santomauro i French, 2009., 673, moj prijevod)

Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675

“I open my eyes just a little bit and I see this two-dimensional grey humanoid on top of me with three-dimensional dirty grey hair hanging in my face. He is clutching my chest and dragging me down the bed into a wooden box that looks like a casket at the foot of my bed. I know that if he drags me into the box that I will die.”

Što preporučiti osobama s ovakvim halucinacijama? Poslati ih lokalnoj vračari ili im preporučiti kasnovečernju emisiju s prefiksom “astro-” u kojoj se telefonski može naručiti i uklanjanje uroka? Sudeći prema onome što znanost trenutno nudi, ovo nije daleko od istine. Drugim riječima, ortodoksna rješenja ostavljaju sasvim dovoljno prostora da napaćeni potraže pomoć na ranije spomenutim adresama koliko god to iritiralo “zdrav razum”. Santomauro i French (2009., 675)Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675 tako preporučuju kloniti se stresa, imati uravnotežen ciklus budnog stanja i spavanja ili pokušati prekinuti nepoželjnu epizodu kada se počne događati. Njihovi se savjeti temelje na anegdotama ljudi kojima je to uspjelo kad su bili paralizirani.

Neki primjeri entiteta/nakačenja

U nastavku slijede isječci transkripata u kojima je bilo riječi o nekoliko tipičnih vrsta nakačenja. Prvi u nizu opisuje situaciju u kojoj dolazi do interakcije s Amebama: