Smatram da objašnjenja vladajuće znanosti u velikoj mjeri obiluju pogrešnom metodologijom u pokušaju objašnjavanja ovakvih pojava unutar dozvoljenih joj materijalističkih okvira. Na primjer, u popisu sastojaka za ‘recept kako postati žrtvom vanzemaljske otmice’ koju je sastavio Richard J. McNally (2012.)McNally, R. J. (2012.), Explaining "memories" of space alien abduction and past lives: An experimental psychopathology approach. U: Journal of Experimental Psychopathology, 3(1):2-16 moguće je između ostalog pronaći i “hipnotičke seanse u svrhu prisjećanja na otmice”28. McNally je ovdje vrlo izravan – pod time podrazumijeva korištenje izravnih sugestija koje bi trebale stvoriti ‘lažna sjećanja’ na takva događanja, što je i njegov tim prakticirao u istraživanjima. Osim toga, traženje ispitanika preko novinskih oglasa, čak i ako metodološki nije pogrešno, prilično je ambiciozno i uvelike povećava mogućnost da se dobije puno ‘lažnjaka’. Iako bi se ovo moglo opravdati istraživačkom procedurom koja uključuje visoke etičke standarde, smatram da uzorak ispitanika dobiven na taj način uvelike odstupa od onog uzorka ljudi koji nisu bili svjesni otimanja i koji su do toga došli zbog sasvim drugih psihičkih i fizičkih simptoma. Ovdje ne govorim o ranije spomenutom pokušaju “implantiranja” sjećanja izravnim sugestijama, već o situacijama koje su im se u jednom trenutku spontano počele pojavljivati tijekom rada u promijenjenom stanju svijesti.

O nepristranosti pri izvođenju zaključaka iz ovakvih istraživanja valja uzeti u obzir McNallyjev odgovor na kritike upućene iz redova “navodno” otetih ljudi koji smatraju da bi pravi znanstvenici trebali biti puno otvoreniji prema mogućnosti da su otmice stvarne. On kritike smatra neutemeljenima jer ne odbacuje mogućnost da, u slučaju iskrene i nepsihotične osobe koja je navodno doživjela otmicu, postoje dvije hipoteze – događaj je stvaran ili uzrok tih događaja treba tražiti u sastojcima spomenutog recepta. Iako bi obje mogle biti istinite, kaže da “prva nije u skladu s neizmjernom količinom solidnih znanstvenih rezultata iz područja astronomije, fizike i biologije” (McNally, 2012.).McNally, R. J. (2012.), Explaining "memories" of space alien abduction and past lives: An experimental psychopathology approach. U: Journal of Experimental Psychopathology, 3(1):2-16 Koliko je valjano pozivanje na znanosti kojima primjerice nedostaje više od 90% svemira (“tamna” materija i energija), kojima je G i dalje neizmjerljiva konstanta, a tajna (nastanka) života i dalje samo tajna?

Osim diskreditacije doživljaja inače normalnih osoba, može se naići i na puno izravniju demonizaciju hipnoze od one u primjeru McNallyja. Tako recimo Katharine J. Holden i Christopher C. French, koji vjeruju da neuroznanost može rasvijetliti još mnogo toga iz ovog područja, susretljivo upozoravaju na što mogu računati osobe koje se za pomoć obrate susretljivim terapeutima specijaliziranim za vanzemaljske otmice: “većina njih će inscenirati do u detalj neki od sada već standardnih slučajeva vanzemaljskih otmica” (Holden i French, 2002., 170).Holden, K. J. i French, C. C. (2002.), Alien Abduction Experiences – Some Clues from Neuropsychology and Neuropsychiatry. U:Cognitive Neuropsychiatry, 7(3):163-178 U nastavku upozoravaju na opasnost korištenja hipnotičke regresije i sličnih tehnika tražeći utočište u pisanjima drugih autora (jedan od njih je i nezaobilazni Spanos iz 1. poglavlja). Svoj članak završavaju još snažnijom porukom:

“Gotovo je sigurno da je većina iskaza (a vjerojatno i sve) o navodnim vanzemaljskim otmicama utemeljeno na lažnim sjećanjima.” (Holden i French, 2002., 174, moj prijevod)

Holden, K. J. i French, C. C. (2002.), Alien Abduction Experiences – Some Clues from Neuropsychology and Neuropsychiatry. U:Cognitive Neuropsychiatry, 7(3):163-178

“It is almost certainly the case that most (and probably all) claims of elaborate alien abduction are based on false memories.”

Ovdje bi se moglo postaviti niz pitanja: Što je s preostalom manjinom terapeuta specijaliziranih za vanzemaljske otmice? Od čega oni žive? Pretpostavljam da ne od fabriciranja lažnih sjećanja. Što je s drugim primjenama hipnoze? Znači li to da se ona ne smije koristiti samo u ovakvim slučajevima ili bi je se trebalo općenito kloniti?

Čest simptom zbog kojeg je, čini se, puno unesrećenih započelo potragu za objašnjenjima jest tzv. paraliza sna (engl. sleep paralysis). French ovaj put s Juliom Santomauro započinje osvrt na tu temu u kontekstu vanzemaljskih otmica sljedećom tezom:

“Bez obzira što se ovo čini kao nadasve maštovito tumačenje paralize sna, ako netko ne zna da se radi o čestom poremećaju spavanja, mogao bi imati velik motiv da potraži objašnjenje tog iskustva.” (Santomauro i French, 2009., 675, moj prijevod)