“Vladari42 uzeše Adama i staviše ga u raj. Rekoše mu: ‘Jedi,’ misleći pritom: ‘čini to ležerno’. Ali njihov je užitak zapravo gorak, a njihova ljepota izopačena. Njihov je užitak zamka, njihovo je drveće svetogrdno, njihovo je voće smrtonosan otrov, a njihovo obećanje smrt.” (II,1:21 – Meyer, 2007., 126, Meyer, M. (ur.) (2007.), The Nag Hammadi Scriptures – The revised and Updated Translation of Sacred Gnostic Texts, The International Edition, New York, HarperOnmoj prijevod)

* * *

(Hipnotička) moć riječi, tj. zvučnih vibracija spominje se već u vedskim tekstovima. Jack Elias (2006., 87)Elias, J. (2006.), Finding True Magic – Transpersonal Hypnosis and Hypnotherapy/NLP, Seattle WA, Five Wisdoms Press, findingtruemagic.com pozivajući se na vedsku tradiciju kaže kako ‘Matrika Shakti’ predstavlja moć iluzije koja u svojoj podlozi ima upravo slova, riječi i jezik, a ego-razmišljanje (engl. egoic minding)43 predstavlja našu primordijalnu hipnozu. Matrika ili Matrike, ako svaki glas čini jednu, stvorile su cijeli univerzum, pa tako i mentalne slike koje će se nastaniti u nečijem Umu. Ne čudi onda da se Matrike prevode kao “male majke” (Avalon, 1918.).Avalon, A. (Sir John Woodroffe) (1918.), Shakti and Shâkta – Essays and Addresses on the Shâkta tantrashâstra, London, Luzac & Co., dostupno na: http://www.sacred-texts.com/tantra/sas/sastitle.htm Navest ću i jedno Jungovo razmišljanje o riječi, odnosno ono u što se pretvorila:

“Premalo se pozornosti obraća na činjenicu da se je, svoj našoj nereligioznosti unatoč, prepoznatljivo obilježje kršćanskoga doba, njegovo najveće ostvarenje pretvorilo u urođeni grijeh našega doba: superiornost riječi, Logosa, koji zauzima središnje mjesto u našoj kršćanskoj vjeri. Riječ je doslovno postala naš bog i tako je ostalo, iako za kršćanstvo znamo samo usmenom predajom. Riječi poput “društvo” i “država” toliko su konkretizirane da su gotovo personificirane. Prema mišljenju čovjeka s ulice, “država” je nepresušni davalac svih dobara, mnogo više od bilo kojeg kralja u prošlosti; “Država” se poziva, postaje odgovorna, njoj se prigovara itd. Društvo je uzdignuto na razinu vrhovnog etičkog principa; dapače, njemu se čak pripisuje pozitivna kreativna moć. Čini se da nitko ne primjećuje da obožavanje riječi, koje je bilo neophodno u određenoj fazi ljudskog mentalnog razvoja, ima pogibeljnu sjenovitu stranu. To znači da je riječ, kao posljedica stoljetne edukacije, u trenutku u kojem je postigla univerzalnu nepobitnost, raskinula s prvotnom povezanošću s uzvišenom Osobom. Tada postoji personificirana Crkva, personificirana Država; vjerovanje u riječ postala je lakovjernost, a sama riječ pakleni slogan sposoban za najrazličitije obmane. S lakovjernošću dolazi propaganda i oglašavanje kao zavaravanje građana političkom pljačkom i kompromisima, a laž poprima razmjere neviđene u povijesti svijeta.” (Jung, 1970a., 286 §554, moj prijevod)

Jung, C. G. (1970a.), The Collected Works Vol. 10 – Civilization in Transition, Bollingen Series, Princeton University Press

“Far too little attention has been paid to the fact that, for all our irreligiousness, the distinguishing mark of the Christian epoch, its highest achievement, has become the congenital vice of our age: the supremacy of the word, of the Logos, which stands for the central figure of our Christian faith. The word has literally become our god and so it has remained, even if we know of Christianity only from hearsay. Words like “Society” and “State” are so concretized that they are almost personified. In the opinion of the man in the street, the “State”, far more than any king in history, is the inexhaustible giver of all good; the “State” is invoked, made responsible, grumbled at, and so on and so forth. Society is elevated to the rank of a supreme ethical principle; indeed, it is even credited with positively creative capacities.

No one seems to notice that this worship of the word, which was necessary at a certain phase of man's mental development, has a perilous shadow side. That is to say, the moment the word, as a result of centuries of education, attains universal validity, it severs its original connection with the divine Person. There is then a personified Church, a personified State; belief in the word becomes credulity, and the word itself an infernal slogan capable of any deception. With credulity come propaganda and advertising to dupe the citizen with political jobbery and compromises, and the lie reaches proportions never known before in the history of the world.”

Vrijedi napomenuti da je jedno od značenja spomenutog Logosa (λόγος) i razum (engl. reason), kao i to da je u osnovi latinskog oratio (govor, jezik, ali i moć govorenja) ratio koji osim razuma označava objašnjavanje, računanje i način/postupak, što su osobine koje krase zdrav razum ili, nakon svega dosad izrečenog usudio bih se reći, autentičan razum – Um ispunjen prema kriterijima/željama Bića, a ne potrebama tuđih programa. Je li postojanje tuđih programa pa tako i onih koji se zovu ‘Crkva’, ‘Država’, ‘Društvo’ itd. uzrok ili posljedica lakovjernosti koju je identificirao Jung, a zbog koje su takve riječi upravo postale superiorne i gotovo personificirane? Ukazuje li u prvome redu odvajanje od ‘uzvišene Osobe’ na odvajanje od Bića/duše pa tako i na našu “bezdušnost”?

Spomenuta ‘univerzalna nepobitnost’ može se čitati i kao vrhovna autoritativnost, uz koju prije ide automatska neupitnost, a ne lakovjernost. Iako njihove krajnje manifestacije mogu biti gotovo istovjetne, riječ je o suštinski različitim procesima. Da nije tako, ne bi se dječju “lakovjernost” moglo pozitivno okarakterizirati, iako u njezinoj pozadini postoji živa i autentična želja za spoznajom koja je u najranijoj dobi uvelike obojena utjecajem Bića/duše. Paradoksalno je da se takve osude mogu čuti i od odraslih autopilota čija je lakovjernost upravo patološka, tj. predstavlja proizvod nezdrava (neautentična) razuma.

Ako je stečena lakovjernost (koju ne smatram urođenim grijehom, iako si lako mogu objasniti takav Jungov stav s obzirom na njegovu sklonost “arhetipizaciji”) zasluga riječi koje koristimo u razumskom objašnjavanju, onda nikako ne bi trebalo zanemariti ni moć brojki koje koristimo u razumskom računanju, ali ni moć tehnologije koja stoji iza razumskih načina/postupaka. Iskvareni govor autoriteta, namještanje brojki i izloženost tehnologiji glavne su poluge “održivog razvoja” beskrajne laži.