Kaže se da djeca upijaju nove stvari “kao spužve”. Dva su razloga za to: njihovo drugačije (“promijenjeno”) stanje svijesti i stvarna slobodoumnost s obzirom na to da Um koji se još uvijek formira (ili puni?) nije pretrpan programima (tuđim i vlastitim). Mnogi od tih programa zavrjeđuju ne samo da ih se nazove nametnutim ili lažnim, već opasnim smećem koje će između ostaloga postati izvor različitih ideoloških zatrovanosti. Tako će postati solidan temelj za najrazličitije podjele na “naše” i “vaše” na čemu će profitirati oni koji i jednima i drugima nešto prodaju te osigurati vlastiti “održivi razvoj” i profitabilnost.

Vjerujem da nema mnogo onih koji su za života bili pošteđeni zapovijedi: “Misli svojom glavom!”. Ispada da je to u stvari loša šala, pravi paradoks, jer civilizirani čovjek nema svoju glavu, ona je odavna postala skladište tuđeg smeća – zabrana, omalovažavanja, trgovanja, takmičenja, osuda po kriterijima različitih interesnih skupina itd. Nadalje, kada odrasla osoba ukori dijete da ne misli svojom glavom ona nije svjesna da govori upravo o “svojoj glavi”, o onome što je i njoj odgojem nametnuto pa sada djetetu čini isto. S druge strane, možda takav ukor budi nadu da u djetetu još uvijek postoji mnogo više autentičnih sadržaja prikupljenih po kriterijima Bića/duše i ne znači da s djetetom nešto nije u redu ili da je glupo! Isto tako, što prije počne slijediti logiku odraslih i ispunjavati očekivanja “njihove glave” to će prije ga prije pohvaliti da je pametno.

Od Armanda Torresa koji tvrdi da je bio u bliskom kontaktu s Carlosom Castanedom možemo doznati sljedeće:

“Carlos mi je objasnio da je polazište naših uvjerenja obično nešto što nam je netko rekao naređujućim ili uvjerljivim tonom kad smo bili djeca; prije toga smo imali naše vlastiti inventar iskustava za usporedbu. Naša su uvjerenja jedan od učinaka masovne i subliminalne propagande kojoj je izložen moderan čovjek.” (Torres, 2004., moj prijevod)

Torres, A. (2004.), Encounters With The Nagual Conversations With Carlos Castaneda, First Light Press, dostupno na: http://www.great-grandma.com/aquakeys/toltec/book/export/html/60

“Carlos explained to me that the starting point of our convictions is usually something that someone told us in an imperative or persuasive tone when we were children; before we had our own inventory of experiences for comparison.

Our convictions are one of the effects, of the massive, and subliminal propaganda, to which modern man is subjected.”

Na ovo bih se nadovezao sljedećim: manipulatori znaju da što prije njihova propaganda dođe do onih koje žele kontrolirati, to je manja šansa da u jednom trenutku zaista počnu misliti svojom glavom, tj. koristiti kritički faktor koji se doista može nazvati vlastitim ili pravim.

Danas je uz razvijenu telekomunikacijsku i informatičku infrastrukturu sve jednostavnije doći do informacija, ali i do dezinformacija. Zato je važno da do nas što prije dođe dotjerana slika37 svijeta (“prave” istine i znanja) te da dolazi iz što više unisonih izvora. Takvo se suglasje učinkovito postiže ‘priopćenjima za javnost’ (engl. press release) kako bi najprije novinari, a onda i ostatak populacije što manje koristili svoju glavu. Novinar38 će u manjem ili većem dijelu prepisati servirano i to dalje servirati publici začinjeno “svojim” komentarima čija je dubokoumnost obrnuto proporcionalna naporu da dozna što se krije u pozadini. Umjesto takvog napora, neki će radije svoju energiju uložiti u održavanje lažne slike o tome kako su oni kreatori originalnih vijesti/priča. Sve objavljeno postaje povijest, po kojoj kasnije kopaju povjesničari, a dokle god i njih programira “zdravi razum” s vrha piramide “njihovi” istraživački kriteriji neće ih odvesti izvan okvira utvrđenih (pobjedničkom) propagandom, što omogućava da neke manipulacije dobiju čak primamljiv i sladunjav miris “tradicije” na koju se autopilot rado navikava. Ne postoji ništa ljepše od zadanih obrednih i protokolarnih okvira tradicije, oni su sušta suprotnost eksperimentiranju (Masterson) i možda se eventualno luda (tj. netko iz tog Kalupa, vidi 6. poglavlje) s njima može poigrati ili ih ismijati pazeći da je to ne dođe glave.