Navedeni unutarnji slojevi “materije” funkcioniraju u onome što se trenutno smatra vakuumom. Što su ti slojevi bolje strukturalno pročišćeni, to će naše više duhovno biće većim dijelom moći biti prisutno u biološkom odijelu. Današnja znanost priznaje četiri fundamentalne sile (električnu, magnetsku, slabu i jaku nuklearnu) i smatra da djeluju u 1. vanjskom i donekle u 1. unutarnjem sloju, a sve ono što se trenutno naziva “suptilnim energijama” funkcionira u tri unutarnja sloja koji čine podstrukture vakuuma.
Tiller u predstavljanju svog modela spominje dušu, kao i biće (pojam koji sam koristio i u Radnom modelu). Ona bi trebala biti “sačinjena” od četiri supstance: duha i tri razine uma (instinktivni, intelektualni i spiritualni/duhovni) (Tiller, 1997., 86)Tiller, W. A. (1997.), Science and Human Transformation – Subtle Energies, Intentionality and Consciousness, Walnut Creek CA, Pavior Pub. te čine neuništivi dio koji je spojen na prolazni dio, tijelo ili simulator sačinjen od fizičke i eterične supstance. Duša i tijelo povezani su svojevrsnom “pupčanom vrpcom” koju predstavlja emocionalna (ili astralna) supstanca.
Kakav sam model tražio?
U traganju za modelima psihe, osim osnovnog uvjeta opisivanja psihe, a ne fizičkog organa poput mozga, važan kriterij u izboru modela bilo je postojanje nekakve slikovne reprezentacije koja je, po mogućnosti, nešto složenija od tabličnog prikaza ili pukog nabrajanja. Gledajući unatrag, takav zahtjev mi se sada čini naivan jer sam putem shvatio da je psihu teško svesti na nešto opisano ili nacrtano. Svaki takav pokušaj s jedne strane predstavlja stvarnu opasnost za ograničavanje, stavljanje psihe unutar neprirodnih okvira, ali s druge bi strane mogao omogućiti lakše referiranje i razmjenu određenih ideja i iskustava, uz pretpostavku da smo u stanju podnositi stalni svjesni napor da kartu ne poistovjetimo s terenom (u čemu bi pomogla i šetnja terenom). Bez toga, lako nam se može dogoditi da ostanemo u “kutiji” (ili na karti), informacije poistovjetimo s iskustvenim znanjem i svoju informiranost počnemo apsolutizirati.
Postojanje modela, i to onog koji polazi od čovjeka, smatram korisnijim od svih onih “metafora” sa životinjama ili strojevima koje opetovanim prezentiranjem prvenstveno pridonose sve većem izjednačavanju s njima i banaliziranju ljudskog bića.
Budući da naš svjesni um može tumačiti stvarnost u “tri dimenzije” ne vidim razloga zašto ne pokušati stvoriti model koji će koristiti sve tri prostorne dimenzije. Geometrija kod takvih prostornosti uzima u obzir da se dimenzije nadovezuju pod pravim kutom (okomite su). Iako to može izgledati “intuitivno” i samo po sebi razumljivo još od Euklidovih vremena postavljeno takvo “oštro” opisivanje prostora ipak nije i jedino moguće, ali je programiranjem utisnuto pa nam se zato čini prirodnim i razumljivim. Sama riječ model u osnovi znači prikaz nečega u sve tri dimenzije (3D) s dozvoljenim odstupanjima u omjeru, količini detalja ili izboru materijala u odnosu na stvarni objekt koji predstavlja. Iako bi to značilo da je izraz “3D model” pleonazam (nepotrebno ponavljanje), u nastavku ću ga ponegdje koristiti budući da se model koristi u puno širem kontekstu. Već na samom početku mog pokušaja lociranja određenog psihičkog inventara i pojava, prije navedeni, uglavnom 2D modeli, pokazali su se ograničavajućima.
Od svega prikazanog, jedino nadopunjeni ovalni dijagram Eliasa (Slika 7.) sadrži sve elemente na koje sam dosad naišao ili ih pronašao u pisanjima drugih istraživača. Ipak i taj model proizašao iz Assagiolijevog dijagrama koji je on sam predstavio nečim “dalekim od konačnog”, osim što je 2D, može se ustvrditi i da “visi u zraku” jer mu nedostaje fizički kontekst. Čini se da ovo vrijedi bez iznimke za modele koji su proizašli iz znanstvene psihologije (prikaz fizičkog u Tillerovom modelu pokazuje da je stigao iz drugog pravca). Takav, rekao bih, oprezan prikaz ne zahtijeva objašnjenje onoga što je današnjoj psihologiji i znanosti neobjašnjivo (engl. explanatory gap) – gdje počinje psihičko, a završava fizičko i obrnuto. Ako je psihičko zaista odvojeno od fizičkog (što je osnovica kartezijanskog dualizma), koja je onda poveznica između ta dva svijeta? Psihičko je dosad doživjelo krajnje redukcije poput one koje bi ga svele na (nus)proizvod fizičkog. Pokušaji da se izvorište nekih psihičkih pojava traži u genetskom materijalu izgledaju mi posebno problematičnim jer su genetski kapaciteti višestruko precijenjeni i nisu u stanju objasniti ni osnove fizičkog (npr. njegov dizajn, tj. raspored i povezanost stanica, tkiva i organa).
* * *
