Jung, C. G. (1979.), The Collected Works Vol. 9, Part II – Aion: Researches into the Phenomenology of the Self, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“[...] because no man can converse with an animus for five minutes without becoming the victim of his own anima. [...] This singular fact is due to the following circumstance: when animus and anima meet, the animus draws his sword of power and the anima ejects her poison of illusion and seduction. The outcome need not always be negative, since the two are equally likely to fall in love (a special instance of love at first sight). The language of love is of astonishing uniformity, using the well-worn formulas with the utmost devotion and fidelity, so that once again the two partners find themselves in a banal collective situation. Yet they live in the illusion that they are related to one another in a most individual way.”

Bez obzira na moguću banalnost situacije i iluziju razmišljam kako oslovljavanje partnera na kojega smo projicirali “sliku svoje duše” sa “Dušo moja”, iako toga nismo svjesni, ima gotovo doslovno značenje. Prethodna Jungova tvrdnja ostavlja dojam da je odgovornost na ženi jer kad ona ne bi bila pod utjecajem animusa, ni anima ne bi reagirala. Ostaje neodgovoreno iskače li možda animus (preventivno?) u prvi plan zato što je nanjušio muškarca koji je pod aktivnim utjecajem anime. Navest ću još jedan zanimljiv negativan aspekt onoga što Jung naziva animom, kojeg Marie-Louise von Franz opisuje na sljedeći način:

“Učinak te animine varke možemo primijetiti u svim onim neurotičnim pseudo-intelektualnim dijalozima koji sprječavaju muškarca da se izravno suoči sa životom i stvarnim odlukama koje mora donijeti. On toliko razmišlja o životu da ga ne može živjeti i gubi svu svoju spontanost i osjećaj protočnosti.” (von Franz, 1964., 179, moj prijevod)

von Franz, M.-L. (1964.), The process of individuation. U: Man and his Symbols – Carl G.Jung (ur. C. G. Jung i M.-L. von Franz), New York, An Anchor Press book (str. 158-229)

 

“We can notice the effect of this anima trick in all those neurotic pseudo-intellectual dialogues that inhibit a man from getting into direct touch with life and its real decisions. He reflects about life so much that he cannot live it and loses all his spontaneity and out going feeling.”

Jung predstavljanje koncepta anime/animusa završava napomenom (opet opravdavanjem?), nadom da to neće biti shvaćeno kao nešto “metafizičko”, već da je riječ o empirijskim činjenicama koje se podjednako mogu izraziti racionalnim i apstraktnim jezikom (Jung, 1972., 211 §340).Jung, C. G. (1972.), The Collected Works Vol. 7 – Two Essays on Analytical Psychology, Bollingen Series, Princeton University Press

 

Uz pretpostavku da neke osobe ipak ni u kojem slučaju ne projiciraju svoje “slike duše”, što je tomu razlog? Nedostaje li nešto takvim osobama ili su, upravo suprotno, “cjelovitije” od onih kod kojih je projiciranje neizbježno?

Što bi značila (psihološka) projekcija anime/animusa na osobu za koju se može reći da ima određenih “psihičkih problema”? Na što bi to moglo ukazati osobi “projektoru”? Ima li “slika duše” osobe koja projicira ozbiljnih problema kojima bi se valjalo pozabaviti?

Ako je anima/animus projekcija koja se smatra obrambenim mehanizmom, od čega se u tom slučaju nesvjesno pokušava “obraniti”?

Što ako je anima/animus, iako vrlo zavodljiv koncept, ipak samo Jungova racionalizacija nekih drugih psihičkih pojava koje je prvo primijetio kod sebe (“animu”), a onda “empirijski potvrdio” i kod drugih kod kojih je naišao na slične manifestacije?

 

* * *

Od Junga ili njegove suradnice Marie-Louise von Franz (von Franz, 1964., 161)von Franz, M.-L. (1964.), The process of individuation. U: Man and his Symbols – Carl G.Jung (ur. C. G. Jung i M.-L. von Franz), New York, An Anchor Press book (str. 158-229) dolazi i jedan sferičan model psihe48. Ona se uspoređuje s atomom čiju jezgru čini Jastvo koje je istovremeno i središte i cjelokupna sfera (B na slici). Osvijetljeni dio (A) predstavlja područje svijesti u čijem se središtu nalazi ego (Ja-pozicija).

jung_sfera.png

Slika 4: Jung – usporedba psihe sa sferom

Assagiolijev model

Utemeljitelj psihosinteze Roberto Assagioli bio je jedan od prvih Freudovih sljedbenika, ali isto tako i jedan od prvih koji se distancirao od Freuda i empirijskog pristupa zalažući se za cjelovitiji pristup pa je nastavio proučavati osobnost i dušu čovjeka. Psihosinteza koja se temelji na njegovim idejama i pristupu predstavlja svojevrsnu preteču i humanističke i transpersonalne psihologije.

Assagioli je posebnu pažnju pridavao istraživanju ljudske volje, te “Pepeljuge moderne psihologije”, otvoreno kritizirajući tadašnje stanje u psihologiji koja je, kako kaže, “prvo izgubila dušu, potom volju, pa svjesnost da na kraju ne bi ostalo ništa osim ponašanja (engl. Behaviour)” (Assagioli, 1976.).Assagioli, R. (1976.), Psychosomatic Medicine and Bio-Synthesis, predavanje prije plenarne sjednice International Psychosomatic Week u Rimu U psihosintezi volja zauzima središnju funkciju u tzv. zvjezdastom dijagramu psiholoških funkcija (engl. ‘Star’ diagram of psychological functions).

48 ^Ovakva usporedba može se pronaći već u pisanju Aristotela koji atom uspoređuje s dušom (Aristotel, 300 p.n.e./1996., II, 2).Aristotel (300 p.n.e./1996.), O duši, Zagreb, Naprijed
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .