/19/

Nataša

[...] Mi dođemo [rodimo se] s mjestom u Astralu gdje je normalno da bude Um. Kod male bebe taj prostor je prazan, ali je namijenjen tome. Postoji mjesto na kojem se počne polako kreirati.

Denis

S time što do sada nismo uspjeli vidjeti kakvi su procesi...

Nataša

Kakav je “materijal”...

Denis

To je jedna stvar, a druga je proces stvaranja. Vjerujem da sama trauma nije nužna za kreiranje, ono segmentiranje Pločica. Nismo uspjeli vidjeti kako se stvori najprije ta jedna pa se onda raspolovi na dvije, tri itd. Je li to u stvari proces učenja gdje i trauma... mi možemo učiti i putem traumatskih i netraumatskih iskustava... ili je...

Nataša

Kako sam vidjela kasnije kroz faze djeteta, jednom kad smo gledali, to na početku ne sliči Pločicama, nego više oblačićima u kojima “masa” nije ni tako čvrsta, ni kompaktna, ni povezana, a onda se kasnije sve više učvršćuje i povezuje i dobije nekakvu strukturu. U početku više izgleda magličasto tako da dijete, u stvari, kada naleti na sadržaj svog Uma, to mu bude prepoznatljivo i oko toga onda može graditi nešto, ako naleti na nešto što još nije sadržaj Uma, onda nam zna izgledati onako izbezumljeno što bi se reklo, jer ono ne zna što će s tim. Ne znam jesi li vidio nekad kako izgleda dijete kad prvi put spozna nešto. S kojim čuđenjem zapravo gleda ili ostane otvorenih usta i... “A, pa to je to!” To je trenutak povezivanja dvaju sadržaja u nešto što za njega ima smisao. A dijete je dotad u Umu imalo ta dva sadržaja, ali ih nikad nije povezalo. Kad shvati da nešto ima uzročno-posljedičnu vezu ili da nešto vodi k tome, onda je to... to je nevjerojatno vidjeti kod djece. Mi se kasnije na to naviknemo pa nam se čini da je to... da je takav proces učenja nešto normalno.

Sljedećim pitanjem pokušali smo doći do predodžbe o organizaciji Pločica Uma i njihovih sadržaja:

/1/

Denis

Dobro, postoji li pojava, hajdemo reći, preslagivanja, grupiranja i razgrupiranja Pločica, da se u jednom trenutku njih nekoliko spoji, pa se odvoje pa se kreira neka druga skupina? Ili svaka od njih živi svoj život, svaka je komponenta za sebe?

Nataša

One su definitivno sve povezane s tim što nema čak potrebu grupiranja u fizičkom smislu. Ja bih rekla prije da se one odnose na određena polja djelovanja, a da svaka u sebi ima gotovo sve. Svako to polje sadrži u sebi sve ono što... kad nešto imaš spremljeno u Umu, podatak o nečemu, onda je taj podatak jednako spremljen, odnosno dostupan kada razmišljaš o tome što trebaš skuhati jer je vezano uz hranu, isto kao što je taj podatak spremljen o tome kada razmišljaš o uzgoju toga ili kada razmišljaš o štetnosti toga. Znači to je podatak koji je jednako dostupan svakom tom polju tako da ga svako polje [svaka Pločica] sadrži.

Teatar monista

Na kraju ovog poglavlja nakratko bih se još jednom osvrnuo na argument koji se koristi u napadu materijalističkih monista na kartezijanski dualizam (ali i sve što nije materijalistički monizam), a koji je Dennett nazvao “Kartezijanskim teatrom” (Dennett, 1991., 39).Dennett, D. C. (1991.), Consciousness Explained, Boston; Little, Brown & Co. Monisti podsjećaju da ne postoji teatar (u mozgu) jer ne postoji “čovječuljak” (homunculus) i to zato što bi i on u svojoj glavi morao imati sićušni teatar.

“Čovječuljka” treba uzeti samo simbolično jer on služi za ilustraciju da mora postojati dio mozga koji zna tumačiti informacije koje se pojavljuju u ostatku mozga. Znanstvenici i teoretičari zato trebaju biti na oprezu kako ne bi predložili nešto čime bi postulirali tog minijaturnog “znalca” koji bi onda i u sebi sadržavao nešto (prostorno) manjeg znalca. Antonio Damasio u svojoj je potrazi za selfom (znalcem, onim koji je svjestan sebe) ponudio tezu da on nije samo u mozgu, već u čitavom fizičkom tijelu. Takvu je tezu odmah bilo potrebno obraniti od postojanja čovječuljka. Njegovo bi postojanje, kaže, vodilo “beskonačnoj regresiji u prostoru u kojem je stvarni problem stvaranje ugnježđenih babuški, jedne unutar druge koje se međusobno promatraju” (Damasio, 1994., 227).Damasio, A. R. (1994.), Descartes' Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books Pretpostavljam da je ovdje htio reći da je prostorna regresija neizbježna, tj. da će doći do stvaranja niza u kojem nešto veće može isključivo sadržavati nešto manje.

U predstavljanju Radnog modela (4. poglavlje), kao korisnu usporedbu uzeli smo upravo babuške, ali one ne predstavljaju pravo stanje stvari jer ih je fizički nemoguće ugnijezditi na način na koji to čine naša tijela koja se istovremeno međusobno uključuju i prožimaju. Zbog toga smatram da je “zabluda čovječuljka” (i teatra u koji ga stavljaju) prvenstveno “zabluda materijalista/redukcionista” koji postuliraju da čovječuljak mora biti materijalan, što znači i da prostor koji zauzima može biti samo dio veće fizičke cjeline65 (babuške). Damasio je istaknuo da čovječuljak ne samo da ne postoji u mozgu, nego da ne može postojati ni na metafizički način (Damasio, 1999., 11).Damasio, A. R. (1999.), The Feeling of What Happens – Body and Emotion in the Making of Consciousness, New York, Harcourt Brace Ovakva hrabra Damasiova izjava svrstava ga u red prvorazrednih eksperata za metafiziku. Na kojoj bi inače osnovi mogao nešto takvo izjaviti, a da već sam nije pretražio “metafizičko” u potrazi za čovječuljkom? Smatram da je Damasiovo insistiranje na ideji da “čovječuljak” ne postoji vrlo znakovito zbog razloga koji će se rasvijetliti u 9. poglavlju.

U razmišljanju o prostorno regresivnim čovječuljcima, ne znam ima li smisla uzeti u obzir sljedeću poredbu: računalo ima mikroprocesor, ali mikroprocesor nema u sebi manji nano-procesor koji bi u sebi imao još manji piko-procesor itd. Za to nema potrebe jer je mikroprocesor (poznat i kao CPU od engl. central processor unit) poveznica između hardvera i softvera, a sam softver se može nalaziti lokalno u samom računalu (počevši od tzv. mikrokoda koji je u samom mikroprocesoru) ili bilo gdje na svijetu, a da pritom ne pati od beskonačne regresije. Isto tako, softver nije i ne može biti epifenomen hardvera – netko ga je morao osmisliti66, napisati i učitati.

65 ^Zbog ograničenosti materijalističkih zakonitosti, monisti ne mogu (ili ne žele) razmišljati ni o tome da bi “čovječuljak” mogao u stvari biti i “ljudina”, tj. nešto što prelazi okvire fizičkog tijela.
66 ^U suprotnom, to bi impliciralo postojanje inteligentnog “programera” jer funkcionalni softver nije bilo kakva nakupina programskog koda, što je evolucionistima, pretpostavljam, potpuno neprihvatljivo, čak i da je programer ‘Priroda’ za koju se želi vjerovati da je mehanicistička te da postupa po uzročno-posljedičnim načelu, osim kada treba stvoriti nešto novo i tada nakratko ulazi u režim rada zvan ‘slučajnost’.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .