Nadalje, smatram da je neuroplastičnost mozga kod stvaranja veza opetovanim ponavljanjem (proces učenja) primjer svojevrsne optimizacije komunikacijskih puteva na fizičkoj razini za potrebe što učinkovitije/brže povratne sprege kojom se upravlja motoričkim radnjama (mišićnim tkivom). Osim toga, “umrežavanje” neuronske mreže pridružene “višim” kognitivnim procesima moglo bi fiksirati našu percepciju i staviti je u okvire naučenog, tj. u okvire vjerovanja okoline u kojoj odrastamo. Zbog toga bi prije moglo vrijediti “vidim ono u što vjerujem”63 umjesto “vjerujem u ono što vidim” (engl. seeing is believing). U najboljem slučaju neuroplastičnost bi mogla biti posljedica, manifestacija psihoplastičnosti Astralnog tijela. Također bih rekao da je i sam Um jedna od manifestacija psihoplastičnosti.

Neuroznanost u neuroplastičnosti pronalazi još jednu borbu za opstanak što je, čini se, nezaobilazna tema kada je riječ o znanstvenom gledanju na svijet poslije Darwina. Tako Norman Doidge takvu natjecateljsku prirodu objašnjava ovim riječima:

“Natjecateljska priroda neuroplastičnosti pogađa sve nas. U mozgu svakoga od nas vodi se beskrajni rat živaca. Ako prestanemo vježbati svoje umne sposobnosti, nećemo samo zaboraviti njih, nego će i prostor karte mozga za te vještine bit prenamijenjen za one vještine koje prakticiramo.” (Doidge, 2007., 59, moj prijevod)

Doidge, N. (2007.), The Brain that Changes Itself – Stories of Personal Triumph from the Frontiers of Brain Science, New York, Viking

 

“The competitive nature of plasticity affects us all. There is an endless war of nerves going on inside each of our brains. If we stop exercising our mental skills, we do not just forget them: the brain map space for those skills is turned over to the skills we practice instead.”

“Natjecateljska neuroplastičnost” trebala bi objasniti i zašto se teško rješavamo loših navika, ali bi mogla postati i modernija znanstvena potvrda ranije spomenute Watsonove tvrdnje o dresuri djece. Doidge potrebu za pravovremenom i podobnom edukacijom objašnjava na sljedeći način:

“Natjecateljska neuroplastičnost također objašnjava zašto je tako teško promijeniti loše navike ili se od njih ‘odučiti’. Većina ljudi mozak vidi kao spremnik, a učenje kao pohranjivanje novoga u taj spremnik. Želimo li lošu naviku promijeniti, mislimo da se rješenje nalazi u stavljanju nečeg novog u spremnik. Međutim, kad usvojimo lošu naviku, ona preuzme kartu mozga i svaki put kad je ponovimo dajemo joj veću kontrolu nad tom mapom što onemogućava korištenje tog prostora za ‘dobre’ navike. Zato je ‘odučavanje’ često puno teže od učenja i zato je edukacija u ranoj dobi iznimno važna – najbolje je dobiti što ranije, prije nego ‘loše navike’ ostvare natjecateljsku prednost.” (Doidge, 2007., 60, moj prijevod)

Doidge, N. (2007.), The Brain that Changes Itself – Stories of Personal Triumph from the Frontiers of Brain Science, New York, Viking

 

“Competitive plasticity also explains why our bad habits are so difficult to break or ‘unlearn.’ Most of us think of the brain as a container and learning as putting something in it. When we try to break a bad habit, we think the solution is to put something new into the container. But when we learn a bad habit, it takes over a brain map, and each time we repeat it, it claims more control of that map and prevents the use of that space for ‘good’ habits. That is why ‘unlearning’ is often a lot harder than learning, and why early childhood education is so important – it’s best to get it right early, before the “bad habit” gets a competitive advantage.”

Bez obzira na prikazano stanje neuroplastičnosti, Doidge je optimističan i najavljuje još jednu primjenu brutalne sile “bez obzira na posljedice”:

“Nucleus basalis64 može se aktivirati elektrodom, mikroinjektiranjem određene kemikalije ili narkotikom. Teško je zamisliti da, bez obzira na posljedice, ljudi ne bi pokleknuli pred tehnologijom koja bi im omogućila da nakon kratkotrajnog izlaganja prilično lako ovladaju znanstvenim, povijesnim ili stručnim činjenicama. Zamislite da imigranti u novoj zemlji imaju mogućnost pohvatati novi jezik, s lakoćom, bez naglaska i u samo nekoliko mjeseci. Zamislite kako bi se promijenio život starijih ljudi koji su dobili otkaz, samo kad bi nove vještine mogli usvajati s lakoćom iz ranog djetinjstva. Takve bi tehnike zasigurno primjenjivali srednjoškolci i studenti za učenje i za prijamne ispite na kojima je konkurencija velika. (Već sada mnogi studenti koji nemaju poremećaj nedostatka pažnje koriste stimulanse za učenje).” (Doidge, 2007., 84, moj prijevod)

Doidge, N. (2007.), The Brain that Changes Itself – Stories of Personal Triumph from the Frontiers of Brain Science, New York, Viking

 

“The nucleus basalis could be turned on by an electrode, by microinjections of certain chemicals, or by drugs. It is hard to imagine that people will not – for better or for worse – be drawn to a technology that would make it relatively effortless to master the facts of science, history, or a profession, merely by being exposed to them briefly. Imagine immigrants coming to a new country, now able to pick up their new language, with ease and without an accent, in a matter of months. Imagine how the lives of older people who have been laid off from a job might be transformed, if they were able to learn a new skill with the alacrity they had in early childhood. Such techniques would no doubt be used by high school and university students in their studies and in competitive entrance exams. (Already many students who do not have attention deficit disorder use stimulants to study.)”

Nije teško za povjerovati da će učinkovita propaganda osigurati da ljudi pokleknu pred takvom tehnologijom. Gornji bi se citat mogao protumačiti i kao life-idiotizam autora koji s jedne strane fantazira o hrabrim useljenicima koji bi sreću trebali pronaći u civilizaciji u kojoj je istovremeno sasvim prirodno da se studenti drogiraju (“stimuliraju”) ne bi li preživjeli školski program i “životni stil” tog istog društva. Da gornji citat ne bi ostao izvučen iz konteksta, navodim i “glas savjesti” koji ipak preuzima praktičan Um, lako nalazeći opravdanje za mogući rizik:

63 ^Vrijedi li ovdje često korištena IS(us)ova poruka: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,28)?
64 ^Grupa neurona u mozgu. Degenerira u osoba s Parkinsonovom i Alzheimerovom bolešću.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .