Tako je primjerice “demistifikator psihički neobičnih pojava” Nicholas Spanos bio uvjeren da je svojim znanstvenim eksperimentima uspio dokazati ne da postoji ništa slično hipnozi (kao posebnom stanju). Isto tako, bio je uvjeren da je otkrio razlog zbog kojeg hipnotička indukcija (“hipnotiziranje”) dovodi do nekih neuobičajenih ponašanja. Po njemu se radi o tzv. sociokognitivnoj komponenti koja je prisutna prilikom hipnotiziranja zbog čega onda osoba glumi (!) u skladu sa svojom predstavom o tome kako bi se trebala ponašati “pod hipnozom” ne bi li ispunila očekivanja hipnotizera (svidjela mu se) (Spanos, 1992.).Spanos, N. P. (1992.), Hypnotic Behavior – A Cognitive, Social, Psychological Perspective. U: Research Communications in Psychologly, Psychiatry, and Behavior, 7:199-213 Ovakvu senzacionalističku tvrdnju trebalo je i eksperimentalno potvrditi što je i učinjeno korištenjem promašene metodologije koju ću pokušati objasniti u nastavku.

U tekstovima o hipnozi neizbježno je spominjanje sugestije. Bez obzira na to što i dalje nema pravog konsenzusa o tome što je hipnoza, kao ni o tome što je sugestija, njihova je povezanost za većinu istraživača neupitna. Nadalje, u diskusiji o sugestiji ključan je placebo11 što je dovelo i do pokušaja objašnjavanja hipnoze kao snažnog placeba (Alladin, 2008., 13).Alladin, A. (2008.), Hypnotherapy Explained, Radcliffe Publishing U dosadašnjem istraživanju nisam pronašao zadovoljavajuća objašnjenja ni sugestije ni placeba, a sam placebo često se poistovjećuje sa sugestijom (npr. Van Dyck i Hoogduin, 1990.).van Dyck, R. i Hoogduin, K. (1990.), Hypnosis: Placebo or Nonplacebo? U: Americal Journal of Psychotherapy, XLIV(3):396-404 Upravo je nepridavanje pažnje značaju sugestije i placeba (što god oni predstavljali) u svim fazama istraživanja karakteristično za Spanosova istraživanja. Tako recimo njegov tim (Spanos, Menary, Gabora, DuBreuil i Dewhirst, 1991., 313)Spanos, N. P., Menary, E., Gabora, N. J., DuBreuil, S. C. i Dewhirst, B. (1991.), Secondary Identity Enactments During Hypnotic Past-Life Regression: A Sociocognitive Perspective. U: Journal of Personality and Social Psychology, 61(2):308-320 ne vidi problem u tome što se ispitanicima prije formalne hipnotičke indukcije sugeriralo što mogu očekivati u promijenjenom stanju svijesti12. Smatram da autoritet istraživača/osoblja koje je informiralo ispitanike prije ispitivanja nije bio upitan. Neuzimanje u obzir učinka sugestije u pripremnoj fazi nameće mi pitanje jesu li takvi istraživači maliciozni ili jednostavno nisu dorasli zadatku kojeg su se prihvatili? Kako gledati na istraživanja koja su hipnozu trebala između ostalog izjednačiti upravo sa sugestijom, a pri tom ne uzeti u obzir korištenu uvodnu sugestiju? Negiranje sugestije uvodnog informiranja ne može u potpunosti neutralizirati negativan učinak takvog postupka na nastavak istraživanja, a da ne dovede u pitanje vjerodostojnost dobivenih rezultata.

Vjerodostojnost ovakvim istraživanjima trebale bi povećati tzv. kontrolne skupine kod kojih nije provedena formalna hipnotička indukcija pa se ono što im je sugerirano smatra “nehipnotičkom sugestijom” (npr. Spanos, Burgess, Burgess, Samuels i Blois, 1999., 208).Spanos, N. P., Burgess, C. A., Burgess, M. F., Samuels, C. i Blois, W. O. (1999.), Creating False Memories of Infancy with Hypnotic and Non-hypnotic Procedures. U: Appl. Cognit. Psychol., 13:201-218 Takav naziv nalikuje mnogo više na izraz dobre vjere istraživača nego na stvarno stanje s obzirom na hipnotički indukcijski potencijal autoritativnosti prostora13 i osoblja (ispitanici su bili studenti)14. Richard van Dyck i Kees Hoogduin napominju i da su u laboratorijskim ispitivanjima sudjelovali dobrovoljni ispitanici, a ne klinički pacijenti zbog čega rezultati tih ispitivanja ne moraju biti prediktivni u kliničkoj praksi (Van Dyck i Hoogduin, 1990., 400). van Dyck, R. i Hoogduin, K. (1990.), Hypnosis: Placebo or Nonplacebo? U: Americal Journal of Psychotherapy, XLIV(3):396-404Ovo je vrijedna napomena koja nas podsjeća da te dvije skupine imaju različite motive i očekivanja što može uvelike utjecati na stanje svijesti kao i na krajnje rezultate i izvedene zaključke. Isto tako, Michael Heap smatra da su klinička i eksperimentalna hipnoza danas u puno većem raskoraku nego što bi se moglo očekivati i da ono što pod hipnozom podrazumijevaju eksperimentatori ima malu ili nikakvu ulogu u kliničkoj praksi i hipnoterapiji (Heap, 2011., 26, 27).Heap, M. (2011.), Does Clinical Hypnosis Have Anything to Do with Experimental Hypnosis? U: The Journal of Mind-Body Regulation, 1(1):17-30

11 ^Placebo bi trebao biti “lažna” sugestija kad se osobi autoritativno nudi “lijek” koji to u stvari nije, a s čime osoba nije upoznata. To što nešto nije lijek u velikom broju slučajeva ne stvara nikakvu prepreku da ipak dođe do izlječenja, s obzirom na to da je ponuđen od autoriteta i to afirmativno, npr. “za par dana osjećat ćete se kao preporođeni” (što za one koji u kontekstu posjeta ordinaciji očekuju rješenje može imati učinak izravne hipnotičke sugestije). Razlika između uspješnosti “pravih” medikamenata i placeba je ponekad toliko malena da je statistički beznačajna (Raz, 2007., 31)Raz, A. (2007.), Hypnobo: Perspectives on Hypnosis and Placebo. U: American Journal of Clinical Hypnosis, 50(1):29-36 pa se postavlja pitanje koji je uopće smisao trovanja i zašto se istraživanja i terapijsko djelovanje kod nekih poremećaja ne usmjeri prema “sugestiji” (ili čovječnijem odnosu liječnik-pacijent?). Placebo koji je “obmanjujući” u kliničkoj se praksi zna smatrati i neetičnim. Istovremeno, etičnost npr. kemoterapije, bez obzira na zastrašujuću stopu mortaliteta još uvijek je neupitna.
12 ^Ovo je istraživanje bila simulacija kojom se između ostaloga trebalo pokazati i kako npr. uvjerenja terapeuta (hipnotizera) mogu utjecati na subjektivni doživljaj osobe u promijenjenom stanju svijesti (ono što oni nazivaju “pod hipnozom”). Takvo ponašanje terapeuta nije etična praksa, a navedeno istraživanje je samo jedno u nizu onih zbog kojih se stječe dojam da je to uobičajena praksa. Na taj način bi se trebalo diskreditirati “hipnozu”, takve terapeute proglasiti “žrtvama zablude”, a informacije dobivene u promijenjenom stanju svijesti smatrati beskorisnim pa čak i “opasnima”. Okvir koji je postavljen na ovakav način ne dopušta raspravu o rezultatima onih terapeuta kojima nije ni na kraj pameti da klijentu sugeriraju (ili prenose) svoja uvjerenja prije, za vrijeme ili nakon rada u promijenjenom stanju svijesti.
13 ^Sâm ulazak u laboratorij može biti dovoljan za promjenu stanja svijesti bez potrebe za formalnom indukcijom (Van Dyck i Hoogduin, 1990., 396).van Dyck, R. i Hoogduin, K. (1990.), Hypnosis: Placebo or Nonplacebo? U: Americal Journal of Psychotherapy, XLIV(3):396-404
14 ^Kod brojnih istraživanja studenti se gotovo rutinski koriste kao ispitanici u eksperimentima njihovih sveučilišnih profesora čiji autoritet ne bi trebao biti upitan.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .