Kako su nas zadužila znanstveno-tehnološka dostignuća?
Oni koji su fascinirani tehnološkim napretkom često bez zadrške klimaju glavom na proglase da nas je (spasiteljska) znanost zadužila za ovo ili ono. Ono što takvi proglasi ne navode, a o čemu sami nismo spremni ili ne želimo razmišljati, jest da su ta zaduženja uvelike otplaćena i da ih ne prestajemo otplaćivati. Uzet ću primjer mobilne telefonije, fenomena nepoznatog prije nekoliko desetljeća. Svi smo upoznati s prednostima takve tehnologije, ali malo tko želi slušati o manama, odnosno napraviti stvarnu bilancu “napretka”.
Na “dugovnoj” strani našla bi se njezina praktičnost jer omogućuje govornu, tekstualnu, slikovnu i internetsku komunikaciju bilo kad i bilo gdje (+1). Na “potražnoj” strani nalazi se zdravstveni rizik zbog EM zračenja samog uređaja (Ho, 2008.,179-191)Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing i činjenice da smo u urbanim sredinama uronjeni u šumu mobilnih repetitora (-1). Zatim je tu financijsko opterećenje jer je zbog njene praktičnosti koristimo mnogo više nego što je to bio slučaj s tzv. fiksnom telefonijom, a uz to cijena mobilne komunikacije u prosjeku je još uvijek značajno veća od fiksne. Ovo također stvara zabrinutost (-2). Ništa manje važan nije obostrani emocionalni angažman. Onaj tko poziva danas očekuje da mu se trenutno odgovori. Bilo kakvo kašnjenje u odgovoru postaje novi izvor briga: “Što se (loše) dogodilo?”, “Je li on/ona sad ljut/a na mene?”, “Zašto mi se više ne javlja?” itd. Svaki daljnji neodgovoreni poziv ili tekstualna poruka ovo može pretvoriti u pravu agoniju, posebice ako je riječ o “romantičnoj” vezi ili ako postoji dovoljno emocionalnog naboja (obitelj/rodbina, ali i poslodavac/zaposlenik, kupac/dobavljač itd.). To onoga koga se poziva stavlja u situaciju da ne može otići ni na WC bez mobilnog uređaja. Objedi danas također standardno bivaju prekidani “kratkim pozivima”. Isto tako, neki se žele odmah javiti da kasnije ne bi trebali uzvratiti poziv jer će to ići na njihov račun (-3). Iako bi na se na prvu moglo činiti da je na “dugovnoj” strani, na “potražnoj” je strani čak i osjećaj samovažnosti i ponosa koji je, na žalost mnogih, gotovo nestao jer danas gotovo svatko ima mobilni uređaj. Takvima sada preostaje samo kratkotrajno zadovoljstvo i uzbuđenje pokazivanja zadnjeg modela koji ostali još nisu uspjeli nabaviti. Ovo također spada u emocionalni angažman jer su emocije (samo)važnosti i ponosa razarajuće za duhovni razvitak posebice ako je riječ o školskoj populaciji. Ideja ovakvog pokazivanja nedvosmislena je – izazivanje emocionalne reakcije u publici – potisnute ili otvorene zavisti i mržnje (-4). Na ovu stranu bilance treba dodati i gubitak privatnosti prouzročen mogućnošću praćenja kretanja (-5) i stvaranje patološke ovisnosti spram tzv. “pametnih telefona”, prvi puta zamijećene kod korisnika Blackberry uređaja (-6). Na to se lijepo nadovezuje iluzija “življenja zajedno”, zato što smatramo da smo stalno u kontaktu. Istovremeno su naša druženja uživo sve rjeđa i površnija, a često ih prekida upravo ta ista tehnologija (-7). U račun neću uzeti učinak banalnog jezika SMS-a na nepismenost mladih.
Konačni saldo bez dodatnog ponderiranja: -6. Htio bih skrenuti pažnju na sljedeće: naše plaćanje nije prvenstveno financijsko koje je ionako odavna fiktivno i dogovorno (prema “tržišnim zakonitostima” i željama bankarskog sustava), već je izraženo u stvarnoj životnoj valuti – emocionalnom angažmanu na kojem trošimo životnu energiju. To uključuje i otklon pažnje odvlačeći nas od suštinski važnih ciljeva i gurajući mnoge prema sve snažnijem obožavanju materije, podupirući tako daljnju degradaciju svijesti i njezino spuštanje prema još hladnijoj materijalističkoj/ mehanicističkoj razini.
Specijalizacija i life-idiotizam
Ranije spomenuto ubrzavanje u znanstvenim istraživanjima potaknuto od strane financijera (korporativnih ili onih koji troše novac poreznih obveznika) i natjecateljsko ozračje najvjerojatnije je na određeni način dodatno potaklo daljnju stručnu specijalizaciju.
Današnja se specijalizacija olako poistovjećuje s majstorstvom29 pa ona dobrim dijelom prerasta u uskogrudnost koja predstavlja problem i znanstvenom razvitku. Stvari se previše raspršuju i, bez obzira na jednostavnost i ubrzanje komunikacije, postaje sve teže voditi projekte, u nekim segmentima dolazi do dupliciranja istraživačkih napora, dok drugi segmenti nisu pokriveni. Dobivanje “šire slike” postaje sve složenije. Zbog toga se vrlo često čuje čarobna riječ “multidisciplinarnost”. Radi se o potrebi da se stvore timovi znanstvenika različitih profila jer zbog količine “znanja” tj. informacija koje su se s vremenom nakupile nije moguće koncentrirati potrebnu stručnost u jednoj osobi30.
Prisutna jednostranost (“monodisciplinarnost”) zna prerasti u tzv. fah-idiotizam31. Nije dalek ni put do onoga što ću nazvati life-idiotizmom, koji je daleko od ideala znanstvenika prikazanih u školskim udžbenicima, poput renesansnog Leonarda da Vincija, svestranog čovjeka za kojeg kažu da gotovo i da nije bilo segmenta ljudskog života koji ga nije zanimao. Propaganda koja je pratila znanstvenu specijalizaciju iznjedrila je novi ideal znanstvenika koji se nema vremena baviti svjetovnim temama. Tako se danas znanstveniku može oprostiti njegova životna infantilnost jer je on kompenzira intelektualnom superiornošću koja se stereotipno prikazuje pred pločom prepunom kompleksnih formula ili radom u nekom od laboratorija (po mogućnosti kemijskom sa zadivljujućom kolekcijom staklenog posuđa iz kojega se nešto dimi).
29 | ^Smatram da specijalizacija predstavlja put prema majstorstvu, ali ona sama po sebi nije majstorstvo. Postizanje majstorstva možda bi se moglo opisati i kao vrlo usmjereno djelovanje ka postizanju određene vještine koja će s vremenom bivati tim bolja što majstor po putu bude sposobniji percipirati širu sliku i biti otvoreniji prema svemu ostalome što će vješto uključiti u predmet svoje specijalizacije. Na pitanje majstorstva i šegrtstva ću se još nakratko osvrnuti u 10. poglavlju. |
30 | ^Moguće da je ovdje primjenjivo ono što je Jean Baudrillard (2013., 65)Baudrillard, J. (2013.), Simulacija i zbilja, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo izrekao o medijima: “Multifunkcionalnost, multidisciplinarnost, polivalentnost u svim svojim oblicima: to je odgovor sustava na vlastitu opsjednutost centralizmom i jednoobraznošću. Na djelu je reakcija na vlastitu patologiju, ali ne dirajući u njegovu logiku”. |
31 | ^Od njem. Fach – struka, specijalnost. |