To nas dovodi do toga koliko je materijalistička dogma snažna, odnosno superiorna u usporedbi s religijskim dogmama koje određuju granice duhovnog. Takva dogma zahtjeva minimalnu svjesnost za svoju potvrdu (dokaz) – potrebno je samo otvoriti oči i pogledati (doduše, ponekad i na instrument). Da bi se takva dogma održala i proširila, potrebno je na neki način etiketirati sve odmake od uobičajene svijesti. Na taj se način postavlja ograda izvan koje sve postaje nenormalno, a što je onda osnova za patologiziranje21 (i “liječenje” ili vraćanje na “pravi put”).

Osim što je spomenuti materijalistički pogled postao apsolutan i stoga jedino što postoji, primjenjuje se i na tzv. prirodne (fizikalne) zakone kojima se sve mora pokoravati. Važnu dogmu čini zakon o tzv. kauzalnosti (uzročno-posljedičnoj povezanosti). Takav zakon može opisati mehanicističke sustave i pokušava se nametnuti psihološkim pojavama. Zbog toga se recimo u novije vrijeme na temelju određenih neuroznanstvenih objava napokon želi raspršiti “iluzija o slobodnoj volji” (12. poglavlje), pa bismo se trebali pomiriti s time da je baš svaki naš izbor unaprijed determiniran.

Znanost je vrlo osjetljiva na spomen dogme. Budući da bi taj pojam trebao ukazivati na nefleksibilnost, neupitnost i ograničenost, danas se želi poistovjetiti s crkvenim (službeno napuštenim) svjetonazorom. Dio obrane znanstvene dogme ustrajno gura propagandne poruke da “znanost nema dogmi”, tj. ništa što se ne može dovesti u pitanje. Ovo nije točno jer je za znanost materijalizam neupitan, a smatra da će svojim daljnjim napretkom to moći sve bolje i dokazati. Posljedica takvih stremljenja dovela je do stvaranja obilja prevladavajućih vjerovanja. Spomenut ću samo neke primjere: smrću nestaje naša svijest, čovjek je najrazvijenija životinja, DNK je “knjiga recepata” fizičkog tijela, tumor nastaje zbog stanične mutacije, vrijednost G je konstantna22 itd. Formalno gledajući, takva vjerovanja nisu dogme jer su temeljena na obećavajućim hipotezama koje još nitko nije oborio.

Praksa koja je već prilično dugo prisutna jest da se izvorne izjave znanstvenika koje sadrže “vjerujemo da...” već u sljedećem referiranju transformiraju u “poznato je da...”. Ako se takve riječi dovoljno puta izvrnu, mogu prerasti u nepisano pravilo (zakon). Tako stvorena vjerovanja oblikuju društvena zbivanja i percepciju stvarnosti, ponekad i dugo vremena nakon novih znanstvenih objava koje ih pobijaju. Mislim da je za prepoznavanje mogućih posljedica ovakve prakse korisno pratiti inflaciju objava “otkrića gena za koji se vjeruje da je zadužen za [štogod vam padne na pamet]”. Takva otkrića koja uvelike računaju na statističku manipulaciju mnoge drže u vjerovanju kako je “sve u genima”, čak i kada se pokažu neutemeljenima.

Zbog spomenute prakse, danas su i školske učionice oblijepljene evolucijskim lancem od amebe preko majmuna do čovjeka jer su takvi prikazi odavna postali “prirodnim zakonima” i njihovo poznavanje postaje preduvjet za dobivanje prolazne ocjene, ne ostavljajući učenicima mogućnost da se barem nakratko upoznaju i s nekim drugim (također teško dokazivim) teorijama23. Propovjednici ovakvih vjerovanja žele ostaviti dojam da ih svatko može osporiti u svakom trenutku. Zanimljivo je pratiti kako taj “trenutak” za neke stvari traje stoljećima, odnosno kako se takav trenutak može po potrebi odlagati u nedogled, uskraćujući daljnja istraživačka sredstva ili diskreditirajući one znanstvenike koji su dotakli u “živac”. Brian Martin u uvodu svog teksta o strategijama izgona znanstvenika kaže:

21 ^Kod patologiziranja, patološkim se lako može proglasiti percepcija, a ne stanje onoga koji percipira. Tako se na primjer tzv. halucinacije u shizofrene osobe mogu smatrati nepostojećim jer dolaze od osobe kod koje zaista postoji patološko stanje. To još uvijek ne znači da su same halucinacije patologija isključivo zato jer takva “viđenja” u uobičajenoj svijesti nisu moguća. Ovdje ne pomaže npr. ni pozivanje na “objektivnost” video snimke, dok god se ona temelji na materijalističkoj mjernoj metodologiji.
22 ^G pisano velikim slovom označava gravitacijsku konstantu, a kao što joj samo ime govori, trebala bi biti nepromjenjiva. Ovo prevladavajuće vjerovanje pokušavaju dokazati od vremena Newtona na ovamo, ali i dalje bez uspjeha. Greška u određivanju, tj. njezina varijabilnost i dalje je neprihvatljivo velika. Teoretizira se da gravitacijska konstanta može ovisiti o materijalu, temperaturi pa čak i vremenu (Gillies, 1983., 63, 66 i 78).Gillies, G. T. (1983.), The Newtonian gravitational constant – An Index of Measurements, Sèvres Cedex, BIPM Pavillon de Breteuil Moguću poveznicu između elektriciteta i gravitacije, iako je tada nije mogao dokazati, naslutio je još u 19. stoljeću Michael Faraday (Thomas, 1991./2011.). Thomas, S. J. (1991./2011.), The genius of Michael Faraday, 15.06.2011., Institute of Psychics, http://www.iop.org/activity/branches/south_east/lse/news/11/june/page_51218.html, viđeno: 08.06.2012.Osim ove, postoji niz drugih “konstanti”, “anomalija” i “paradoksa” koji se uobičajeno koriste u premošćivanju praznina koje materijalistički svjetonazor sam po sebi ne uspijeva objasniti.
23 ^Npr. ostale verzije tzv. kreacionizma (“Stara zemlja”, “Inteligentni dizajn” i druge), teorija ortogeneze (Bateson, 1909.),Bateson, W. (1909.), Heredity and variation in modern lights. U: A.C. Seward (ur.), Darwin and Modern Science, Cambridge University Press teorija formativnog kauzalite­ta/morfičke rezonancije (Sheldrake, 1992.),Sheldrake, R. (1992.), An experimental test of the hypothesis of formative causation. U: Rivista di Biologia - Biology Forum, 86(3/4):431-444 teem-teorija (Vendramini, 2005.),Vendramini, D. (2005.), Noncoding DNA and the teem theory of inheritance, emotions and innate behaviour. U: Medical Hypotheses, 64(3)512-519, doi:10.1016/j.mehy.2004.08.022. princip involucije (Sri Aurobindo, 2006.),Sri Aurobindo (2006.), The Life Divine, Sri Aurobindo Ashram, Pondichery panpsihistički evolucionizam (panpsihizam) itd. Evolucionisti/darvinisti i kreacionisti rado ratuju s neistomišljenicima. Sukob postaje posebno groteskan kada religiozni kreacionisti žele biti ili smatraju da su znanstveni, a znanstveni evolucionisti poriču svoju religioznost. Pobornici evolucionizma upozoravaju da je “kreacionizam iznimno važan za kršćanski fundamentalizam” (Berkman, Pacheco i Plutzer, 2008., 921),Berkman M. B., Pacheco, J. S. i Plutzer, E. (2008.), Evolution and Creationism in America’s Classrooms: A National Portrait. U: PLoS Biology, 6(5): 920-924 istovremeno prešućujući koliko je evolucionizam važan ateističkim fundamentalistima – argument par excellence za daljnje prebivanje unutar materijalističke ograde.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .