Isto tako, smatram da ljudi koji su uvjereni u svematerijalnost univerzuma, osim koje ne postoji ništa drugo, imaju poseban smisao za humor. Njihovi pokušaji opisivanja onostranoga (s druge strane ograde) mogu biti zabavni, a dosjetke koje koriste u napadu na protivnike, obično su smiješne samo njima. Pretpostavljam da bi takvi postupci trebali poslužiti u prikrivanju ili odvraćanju pažnje s činjenice da ne razumiju ili ignoriraju18 ono što stiže “izvan ograde” ne bi li tako očuvali autoritet/dominaciju vlastitog svjetonazora.

Vjerujem da se mnogi od njih grčevito drže prihvaćenih vjerovanja jer nesvjesno osjećaju strah da možda nisu u pravu, tj. da možda postoji nešto i “preko” ograde, nakon čega bi bilo jednostavno dovesti u pitanje primjerice ateistički svjetonazor. Ipak, postoje iznimke koje su uspjele osvijestiti takva strahovanja. Bio je to između ostalog Thomas Nagel koji je imao hrabrosti to i javno priznati:

“Želim da ateizam bude istinit i nije mi lako zbog toga što su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem konfesionalni vjernici. Ne samo da ne vjerujem u Boga i, naravno, da se nadam da je moje vjerovanje ispravno, nego se i nadam da Boga nema! Ne želim da Bog postoji; ne želim da svemir bude takav.” (Nagel, 1997., 130, moj prijevod)

Nagel, T. (1997.), The Last Word, Oxford, Oxford University Press

“I want atheism to be true and am made uneasy by fact that some of the most intelligent and well-informed people I know are religious believers. It isn't just that I don't believe in God and, naturally, hope that I'm right in my belief. It's that I hope there is no God! I don't want there to be a God; I don't want the universe to be like that.”

Indikacije postojanja strahova i tjeskoba zbog ostajanja unutar znanstvene ograde moguće je razaznati i u sljedećem vrlo čestom manevru – “umirivanju” tj. anesteziranju laika porukama kako ne bi trebali osjećati nelagodu zato što svojim objavama stavljaju u znanstvene, točnije vlastite, okvire “prirode i društva” pojave za koje se donedavno držalo da tamo ne pripadaju. Takvim anestetičkim preporukama vrve recimo tekstovi o svjesnosti, slobodnoj volji, suosjećanju, porijeklu čovjeka i njegovih ponašanja (zdravih i patoloških), bolestima itd. Takvo što se može lako racionalizirati stavom kako to samo dokazuje nezaustavljivi napredak znanosti. Moje je pitanje: dopuštaju li mogućnost da njihova želja za uklanjanjem tuđe nelagode nije zasnovana na ponašanju laika već upravo suprotno – njihovih vlastitih (neosvješćenih) strahovanja i tjeskobe da okviri koje su prihvatili nisu dostatni sa čime se ne žele suočiti jer bi rezultiralo nelagodom koju žele spriječiti kod drugih.

Znanstvena istina i dogma

Znanstvena ograda, baš kao i svaka druga, uključuje manje ili više vidljivu dogmu19 na koju se oslanja – u stvari moglo bi se reći da postavljanje ograde samo po sebi predstavlja dogmu. Postavljanje granica jedan je od osnovnih mehanizama uma koji mu omogućuje stvaranje distinkcije između “ja” i “ne ja” (subjekta i objekta). Polazeći od sebe, subjekt proglašava svoje viđenje svijeta “stvarnim”. Svoje će “mišljenje” o svijetu tim lakše učvrstiti, čim više istomišljenika pronađe. Broj istomišljenika bit će tim veći, čim naše viđenje bude zahtijevalo nižu ili, statistički rečeno, uobičajenu svijest. Pod uobičajenom svijesti mislim na onu svijest u budnom stanju u kojem pomoću svih pet osjetila možemo percipirati svijet oko, odnosno izvan sebe, mogli bi je nazvati i ego-svijest (vidi 8. poglavlje)20.