Sasvim usputno, navečer 11. rujna također je priopćeno da se još jedna zgrada potpuno urušila. Bila je to zgrada broj 7. Urušila se na jednak način kao oba WTC tornja i isto se raspala u šut i prašinu – jedino što u zgradu 7 nije udario nijedan avion! Između sjevernog tornja i zgrade 7 nalazi se zgrada 6 i jedna ulica. Kod urušavanja sjevernog tornja nekoliko njegovih dijelova doletjeli su tamo i izazvali beznačajna oštećenja. K tome, ta zgrada se urušila u 17.25, dakle sedam sati nakon WTC tornjeva. Zračni snimci ruševine imaju karakteristike tipičnog rušenja zgrade eksplozivom: prvo su kolabirali unutarnji dijelovi, tako da su vanjski pali prema unutra.
Uklanjanje čeličnih nosača prije istrage: Zbog čega su se oba WTC-tornja mogla srušiti na isti način unatoč različitim kutovima udara i vatrenim žarištima? Razumno objašnjenje glasi: zbog sinkronizirano izvedenog rušenja eksplozivom pomoću najmodernije tehnike.
Na nekoliko snimaka filmski zabilježenog urušavanja vidljivo je da su s različitih katova oblaci prašine šiknuli iz zgrade vodoravno, i to do 70 i više metara (WTC-tornjevi bili su široki 63m). Na pitanje jesu li čelični nosači rastaljeni ili rušenjem pomoću eksploziva razmrskani, lako se moglo odgovoriti ispitivanjem čeličnih nosača.
Iznenađujuće, ali čelične nosače je, čim je to bilo moguće, unajmljena tvrtka žurno razrezala i odvezla – još prije nego što je kakva istraga i započela! Je li i ovdje vlada naprosto zakazala? Ili se iza toga krije namjera? Autori kao Haufschmid i Wisnewski opširno su se bavili ovom temom. Početkom ožujka 2002. pred House Science Committee održano je saslušanje. Priopćeno je da su istrage bile višestruko ometane: otezanjima, malom količinom raspoloživog novca i, prije svega, "uništavanjem značajne količine čelika, uključujući one koje je House Committee označila kao "kritične dijelove", primjerice ojačani čelični konopac i unutarnje potporne stupove, kako je američka obavještajna služba priopćila 5. ožujka 2002.
O ovim skandaloznim okolnostima izvijestio je i Fire Engineering Magazine, američke vatrogasne novine. U izdanju od listopada 2002. glavni urednik William A. Manning negodovao je zbog ove "farse" od istrage:
"Od napada na WTC sada je prošlo više od godine, ali jedina pomna istraga, kakva je kod tornjeva nakon napada obaju Boeinga izostala, upravo tek počinje. Da, dobro ste čuli: najveće strukturalno i vatrom uzrokovano rušenje zgrada u povijesti koje je dovelo do najvećeg gubitka života na američkom tlu od građanskog rata, tek se mora istražiti."
A. Manning je više puta zahtijevao: "Uništavanje dokaza odmah mora prestati."
Ali nije prestalo. Čelik je odvezen na Daleki Istok, ponajprije u Kinu, gdje se ubrzo preradio u čeličanama.
Neslaganja oko Pentagona: Rupa u zidu Pentagona ukazuje da je prodirući predmet morao ravno uletjeti unutra. Da je to bila velika Boeing mašina, morala bi letjeti na samo par centimetara visine, paralelno s tlom. Ali rupa je premala za jedan Boeing. Na mjestu udara ne vide se nikakvi ostaci aviona, a niti ostaci krila. To se može provjeriti na svakoj slici na kojoj se vidi mjesto udara. Avion je od udarca i eksplozije većinom "smrvljen", odnosno "ispario", glasi službeno objašnjenje. To bi, dakle, trebalo opravdati nedostatak olupine na vidiku! Slike pokazuju da su vatrogasci gasili vodom, što bi u slučaju kerozina imalo kobne posljedice. Nigdje nema tragova gorenja, a rasvjetni stupovi u blizini pogođenoga zida nisu polomljeni! Kada bi avion, nevjerojatno teškim pilotskim manevrom, na razini zemlje uletio u zid, ovi bi jarboli bili zbrisani. (Prvo mjesto udara u Pentagon bila je samo jedna rupa, pet do šest metara široka, pri eksploziji koja je uslijedila nastao je prolom 19m širok. Raspon krila aviona iznosi 38m, a na krilima su se nalazili pogonski uređaji, stabilizirajući dijelovi aviona. Ali, nigdje ni traga ostacima aviona. Kako je ova rupa nastala i gdje je putnički avion?).
Nemoguća superizvedba navodnih terorističkih pilota: Prema službenom prikazu, devetnaest Bin Ladenovih pilota oteše četiri aviona i sami sjedoše za upravljač, da bi kao kamikaze poletjeli prema ciljanim objektima. Ovo zvuči jednostavno i prihvatljivo i uglavnom je prihvaćeno kao "nekako izvodljivo", jer oni su to uspjeli. Ali, kako izgleda stvarnost?
Otete naprave bili su avioni tipa Boeing 757 i 767. Profesionalni piloti smiju upravljati njima tek nakon dugogodišnjeg iskustva na drugim avionima. Teroristi, dokazano, nikada nisu upravljali takvim avionima. Poznato je koje su lekcije škole letenja apsolvirali, naime samo nekoliko sati u malim avionima. Boeinzi su tijekom napada letjeli bez pomoći radara, morali su biti upravljani ručno i samo odoka. Pogodili su sjeverni toranj pri brzini od 750 km/h i to bez poznavanja terena, da se ne govori o savršenom luku (pri 950 km/h) kod južnog tornja, što nadilazi čak i sposobnosti profesionalnih pilota koji s tim tipovima aviona imaju već tisuće sati iskustva, kako je ustvrdilo nekoliko pilota Boeinga u TV-raspravi uživo, ubrzo poslije napada.
