Kad zađeš na zapadnome rubu neba,

Svijet tad ostaje u tami,

Kao da je sve mrtvo.

[...]

 

Rasvijetli se sva zemlja,

Kad izlaziš na obzorju.

Tama je prognana,

Kad uputiš svoje zrake.

[...]

 

Koliko su raznovrsna tvoja djela,

O ti jedini Bože, čiju moć nema nitko drugi.

Ona nam je skrivena,

Ti si stvorio svijet prema svojoj želji,

Dok si još bio sam.

[...]

 

Ti si napravio daleko nebo,

Kako bi izlazio na njemu.

Te gledao sve što si stvorio,

Dok si bio sam,

Blistajući svojim likom kao živući Aton,

Dok svićeš, sjajiš,

Odlazeći i vraćajući se ponovno.

 

Ti si stvorio milijun likova,

Iz sebe samoga.

U gradovima, selima i zaselcima,

Na cestama ili na rijekama.

Sve oči vide te pred sobom,

Dok su Sunce tijekom svakog dana,

Povrh zemlje.

 

Ti si u mojemu srcu,

Nema nikoga drugog, tko bi te poznavao,

Osim tvojega sina Ehnatona.

Ti si ga posvetio u svoje zamisli

I u svoju snagu.

Svijet je u tvojoj ruci,

Kakvim si ga napravio.

Kad se pojaviš oni (ljudi) žive,

Zađeš li, oni umiru.

Jer ti si sam životna dob, te se živi kroz tebe.

Sve oči gledaju tvoju ljepotu,

Dok ne zađeš.

Svi poslovi se prekidaju,

Kad nestaneš na zapadu.

Kad se pak uzdižeš, oni se pripravljaju,

Kako bi rasli za kralja.

Otkako si utemeljio Zemlju,

Ti si ih podigao,

Podigao si ih za svojega sina,

Koji je proistekao iz tebe,

Kralja koji živi od istine.

Gospodara obiju zemalja,

Nefer-heperu-Rea, Ua-en-Raa,

Sina Raovog, koji živi od istine,

Gospodara krune Ehnatona, čiji je život dug.

(I za) Veliku kraljevu suprugu,

Gospodaricu obiju zemalja, koju on ljubi,

Nefer-neferu-Aton, koja živi za uvijek i za vječnost.

 

U svojoj knjizi Akhenaton et Nefertiti: le couple solaire, autor Christian Jacq strukturira sadržaj Himne Suncu sljedećim podnaslovima: "Rođenje i isijavanje Sunčevog načela/ Nedostatak Sunčevog načela je kao smrt/ Sunčevo načelo stoji na početku svega života i može rasti u svim svojim oblicima/ Sunčevo načelo je Jedno i Mnogo/ Sunčevo načelo upravlja harmonijom svijeta. Sve živuće od njega je stvoreno i ostaje u vječnosti."

Modernim, "logičnim" čitateljima Himna Suncu djelimice zvuči skoro kao naivno divljenje Suncu i prirodi. Ali kad se čita mitskim očima ondašnjih posvećenika, svaka slika otkriva svoj viši, vertikalni smisao, jer je i najbeznačajniji događaj na Zemlji, kao što je izlijeganje pilića, djelo neizmjernog duha koji se otkriva u beskrajno mnogo oblika. Bog je daleko, a ipak blizu. Tmina vlada, tako dugo dok je svjetlost odsutna, a svjetlost je djelo Božje. Ehnaton je suprotnost dana i noći primijenio s jedne strane naturalistički, a na jednom višem nivou također i simbolički. On je opisao zemaljsku noć kao dopunu danu, kao vrijeme spavanja i oporavka. S druge strane, "noć" znači i tamu – odsutnost svjetlosti – sa svim dalekosežnim značenjem ove prirodne slike: svjetlost kao simbol Apsolutnoga, "Atona": "O ti jedini Bože, čiju moć nema nitko drugi."

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .