U namjeri da nekako pomiri pojmove PVO i DPO, Allison je dodao pridjev "višestruki" (engl. multiples), pa u slučaju da je psi­hi­čka/fizička/seksualna trauma doživljena prije sedme godine stanje naziva višestruki PVO (pojavljuje se ISH), a nakon sedme godine višestruki DPO (izostaje ISH). To je okvirna granica, a uzeta je kao vrijeme koje se smatra potrebnim da bi se razvila naša primarna osobnost koja će nas pratiti za života. U nastavku teksta je korišten izraz PVO jer smatram da je deskriptivniji.

Pojavljivanje različitih pod-identiteta u slučaju PVO može imati zaista spektakularne, zbunjujuće i medicinski nemoguće manifestacije (s druge strane, ovo stanje je jedan od jako dobrih primjera koji govori u prilog povezanosti um-tijelo, koja je upravljana dušom i povezana s Duhom). Ovisno o tome koji je pod-identitet trenutno "na sceni", osoba može npr. u jednom slučaju biti nepušač, a u drugom teški pušač, ili imati različite dioptrije, osjetljivost ili otpornost prema vanjskim utjecajima kao što su toplina, hladnoća, može voljeti različitu hranu, imati različite alergijske reakcije ili čak različita ozbiljnija stanja, kao npr. artritis u jednom slučaju, a u drugome dijabetes, ili biti bez oboljenja.

PVO je posljedica teških emocionalnih i fizičkih trauma. U puno takvih slučajeva, opsežno fragmentiranje je neizbježno. Neka pro­uča­va­nja osoba s PVO otkrivaju da neki od fragmenata (pod-iden­ti­te­ta) mogu napustiti osobu, ali ostati u njenoj blizini, nakačiti se na drugu živu osobu ili prijevremeno otići u Svjetlo.

Šokantnu dimenziju PVO-a, odnosno izazivanja teških emocio­nal­nih i fizičkih trauma pri programiranom stvaranju agenta za izvršavanje "viših ciljeva", nudi primjerice tzv. Greenbaum govor, čiji je transkript u opticaju već neko vrijeme na internetu.

Kada se govori o PVO, skeptici gotovo nezaobilazno spominju rad dr. N. Spanosa koji sugerira da se ovo stanje potpuno izbaci iz dijagnostike jer je ono proizvod interakcije terapeuta i pacijenta u danom društveno-kognitivnom kontekstu (drugačije rečeno, uključene strane su iskonstruirale nešto što je kognitivno prihvatljivo, a ima uporište u društvenim običajima). Njegova knjiga Multiple Identities & False Memories: A Sociocognitive Perspective13 često se spominje, a zanimljiv detalj je njezino izdavanje dvije godine nakon autorove smrti. Spanosova istraživanja bila su općenito usmjerena na kritiku korištenja hipnoze za postizanje promijenjenog stanja svijesti u terapeutske svrhe i neetičkom korištenju iste (čega je po svemu sudeći bilo, i još uvijek ima, kod određenog broja kako školskih tako i alternativnih terapeuta).

U slučaju razlikovanja pod-identiteta kod osobe s PVO i nakačenog entiteta, Allison kaže da je, koliko god mu na početku nakačenje entiteta nije imalo "logično" objašnjenje, došao do zaključka da za to postoji mogućnost jer se simptomi kod takvih osoba nisu uklapali u ono što je bilo svojstveno pod-identitetima.14 U nastavku je prikazana usporedba određenih simptoma u slučaju pod-identiteta u PVO ili postojanja nakačenog entiteta.

 

Pod-identiteti u PVO

Postojanje nakačenog entiteta

Osnovna značajka osobe s PVO su trenuci izgubljenog vremena, kad jedan pod-identitet prepušta upravljanje tijelom drugome.

Osim u rijetkim slučajevima potpune posjednutosti, nema osjećaja gubitka vremena kod domaćina.

Postoji razgraničenje između pojedinih pod-identiteta u uobičajenom stanju svijesti, pri čemu jedan nema sjećanje na drugog i oni ne mogu koegzistirati pri upravljanju tijelom.

U promijenjenom stanju svijesti postoji svjesnost ili sjećanje o drugim pod-identitetima koji su bili "na odmoru" dok je određeni pod-identitet igrao vodeću ulogu.

Entiteti znaju za postojanje drugih, gdje se pojedini mogu i grupirati i imati i svog vođu (glasnogovornika).

Domaćin može biti svjestan su-prisutnosti druge svijesti (engl. co-presence).

Razvija se kroz duže vrijeme, počevši u ranom djetinjstvu. U oko polovice promatranih slučajeva broj pod-identiteta je bio ispod 10, dok je kod druge polovice pronađeno od 10 pa do preko 100 pod-identiteta. Stupanj smetnje varira od srednjeg do ozbiljnog, što uglavnom ovisi o odnosu među pod-identitetima, gdje najmanje dva mogu igrati važnu ulogu u preuzimanju kontrole nad tijelom.

Nakačenje entiteta se uglavnom događa trenutno, s tim što postoje slučajevi i da neki entitet napusti, pa se ponovno nakači na domaćina. Iz ovog razloga su i promjene vidljive trenutno (npr. "promijenio se nakon operativnoga zahvata pod anestezijom").

Vrlo rijetko postoji samo jedan pod-identitet (ne računajući primarni identitet).15

Broj mogućih nakačenja može jako varirati, ali nije rijedak slučaj da bude pronađen samo jedan (razlog ovome ponekad može biti i to što su drugi ostali prikriveni).

Pod-identitet koji se aktivirao i preuzeo upravljačku ulogu ima potpunu kontrolu nad tijelom.

Potpuno preuzimanje kontrole nad domaćinom događa se samo u iznimnim slučajevima potpunog posjednuća. Obično se pojavljuju simptomi kao što su do tada nepostojeći apetiti, proturječnost u razmišljanju i vođenje unutarnjeg dijaloga, javljanje unutrašnjih glasova, itd.

Osoba s PVO ima često dobro dokumentiranu povijest slabog fizičkog, psihičkog i emocionalnog zdravlja.

Postojanje entiteta nije određeno samo lošim zdravljem (npr. senzibilna/medijumistička osoba može inicijalno biti dobra zdravlja ali zbog svoje prijemčivosti vrlo podložna upadu entiteta).

Kod osobe s PVO postoji povijest teškog emocionalnog, fizičkog i često seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.16

Postojanje entiteta nije određeno postojanjem seksualnog zlostavljanja domaćina u djetinjstvu.

Pod-identiteti imaju osjećaj posjedovanja vlastitog tijela.

Entiteti su svjesni toga da su zasebna "bića", da su ostali bez vlastita tijela i da se nalaze na domaćinu. Ako tradicionalni terapeut (kojem je stran koncept nakačenih entiteta) dobije informaciju od entiteta da je on zasebna svijest i pokuša tretirati pacijenta kao slučaj pod-identiteta (integracija s primarnim identitetom) to će biti osuđeno na neuspjeh, ili će se u najboljem slučaju stvoriti su-svijest (engl. co-consciousness).

Pod-identiteti mogu prepoznati nakačeni entitet kao odvojeno, zasebno biće/svijest (netko tko ne pripada "grupi").

Entiteti su svjesni postojanja pod-identiteta u domaćina.17

Pod-identiteti se stvaraju, izranjaju, fragmentiraju i odcjepljuju u trenucima traume i potrebe (koliko god ti trenuci za normalnu osobu mogli izgledati banalni).18 Disocijacija (rascjepljivanje) je obrambeni mehanizam kako bi se preživjela traumatska i stresna situacija i gotovo uvijek počinje u djetinjstvu.

Pod-identiteti nemaju sjećanja iz sadašnjeg života primarnog identiteta prije trenutka kada su kreirani, pa znaju tvrditi da su sa osobom "od samog početka" (iako mogu imati sjećanje na prošli život kao dio svijesti duše-tijela osobe).

Nakačeni entitet nema nikakvih "rupa" u sjećanju na svoj vlastiti život (ako je ljudski entitet), smrt, trenutak nakačenja i razdoblja između smrti i nakačenja na domaćina.

 

 

13 ^Ph. D. N. P. Spanos: Multiple Identities & False Memories: A Sociocognitive Perspective, American Psychological Association (APA), Rujan 2001.
14 ^Usp. dr. med. R. B. Allison: Minds in many pieces, R. R. Donnelley & Sons, Crawfordsvill, IN, 1980., str. 183-184
15 ^Ovo također vrijedi i za osobe "pri zdravoj pameti", s tim da disocijacija nije tako dramatična kao u PVO.
16 ^Ovo je vrlo osjetljivo pitanje. Zbog npr. seksualnih zlostavljanja u djetinjstvu povedeno je svojevremeno više tužbi u SAD, i to na osnovu navodnog sindroma lažnog sjećanja (engl. False Memory Syndrom), a kritičari korištenja rada u promijenjenom stanju svijesti (upotrebom "hipnoze") i dijagnosticiranja PVO često su koristiti upravo taj "sindrom" za diskreditiranje postignutih rezultata. Loš/neuk ili maliciozan prak­ti­čar može izazvati ovakva stanja (iako puno teže nego što to kritičari žele prikazati), ali to nema karakteristike sindroma. Pozicioniranje sek­su­al­nog zlostavljanja u djetinjstvo bilo je najčešće napravljeno od strane terapeuta koji nisu uzimali u obzir da takvi sadržaji mogu pripadati prošlim životima, pa su to stavili u za njih jedini prihvatljivi kontekst – djetinjstvo osobe – i na takav način teško kompromitirali roditelje ili rodbinu koja za to nisu bili krivi. Nije teško razumjeti njihovu reakciju tužbama.
17 ^Allison spominje slučaj pacijentice Elise koji ga je oborio s nogu, a kod koje je nakačeni entitet (Dennis) izjavio da se zaljubio u jedan od pod-identiteta po nazivu Shannon! Upitan kako misli voditi ljubav s Shannon objasnio je da bi jednostavno za vrijeme spolnog odnosa izašao iz Shannon i ušao u muškarca s kojim je bila kako bi mogao uživati u činu (usp. Allison, str. 185-186).
18 ^Ako npr. osoba s PVO ne zna što će za večeru ili koji bi film pogledala, ona može stvoriti novu osobnost koja će umjesto nje donijeti odluku (usp. Allison, str. 184).
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .