U sljedećem trenutku odlučujem se na preokret u namjeri da provjerim, ima li smisla pokušati doslovno demontirati tu scenu u slučaju da ne pripada Ani, već je strani sadržaj i upućujem je na to riječima: "Sada zamrzni tu sliku, zamrzni to gdje jesi, skroz je zamrzni, ... rasparaj tu scenu i vidi što je iza scene ... Što se javlja?". Na moje, i još više Anino čuđenje, promijenjenom intonacijom kazala je da su se pojavila neka čudna bića. U nastavku doznajemo ono što se vrlo često opisivalo u scenarijima vanzemaljskih otmica, a "ekipa" kojom je bila okružena sličila je onima koji se nazivaju "sivima" (engl. Greys). Ana opisuje da je u nekoj ogromnoj "prostoriji" i shvaća da je ovo njima bio samo eksperiment, a obzirom da su dobili ono što su tražili ne obraćaju više pažnju na nju.

Nakon što je regresirana nešto malo unatrag, shvaća da je bila iskorištena u njihovom eksperimentu u kojem izgleda da su željeli osjetiti emocionalnu reakciju vezanu za određenu situaciju, koju će proživjeti indirektno kroz ljudsko biće koje će postaviti u tu situaciju. To su i postigli, a Ana ljutito konstatira da su oni najobičniji kradljivci!

U nastavku, obzirom da više nije mogla ostati među njima ispraćaju je "van", a sljedeće što joj se pojavilo nakon pojave svjetla je nešto što je na prvi pogled izgledalo kao regresija u neki od prošlih života. Ana se našla na azijskom otoku Mohatma1 kao Nike (izgovara se točno kako je i napisano) u dobi od 22 godine, gotovo u zemaljskom rajskom ozračju gdje je sve jako lijepo.

Ovu idilu, nakon dobivanja nekih dodatnih informacija o Nike i njezinim sunarodnjacima, odlučujem ponovno prekinuti obraćanjem pažnje na njezine noge. Naime, Ana se već prije žalila da ima neku čudnu ranicu iznad gležnja desne noge za koju je prvo mislila da je posljedica uboda komarca sredinom ljeta 2010. g. Obzirom da ranica nije uspijevala do kraja zarasti, obratila se u listopadu dermatologu za što je i dobila terapiju, od koje je odustala jer nije došlo do nikakve promjene. Posumnjao sam da bi takva ranica možda mogla biti posljedica neljudske intervencije. Ovaj puta nije trebala posebna uputa za paranje scene, sama se raspala i Ana je bila ponovno na operacijskom stolu, a na mjestu koje fizički odgovara ranici vidjela je neki implantat s fluorescentnim svjetlom. Pokušavam doznati tko je nadređen "ekipi" zaduženoj za Anu i pojavljuje se slika, kako kaže, gadnog gmaza! Visine 3,5-4 m koji je zaogrnut nekom haljom. U nastavku, po dobivanju Anina odobrenja, slijedi skidanje fluorescentnog implantata uz pomoć iz Svjetla, nakon čega nestaje scena sa sivima i završavamo seansu. Na kraju transkripte nalazi se i dio razgovora vođenog nakon seanse u kojem još jednom pokazuje svoje zaprepaštenje time što se služe trikovima i kako je osjećala tu krađu emocija.

Ovdje bih želio napomenuti da ni Ana, ni autor, kao voditelj postupka, na niti jedan način nisu bili pripremljeni na sadržaje koji su se pojavili, posebno mogućnost neljudske/vanzemaljske manipulacije (otmice?). Vanzemaljski utjecaj pripada u domenu visoko kontroverznih pojava i čak se želi povezati s određenim psihičkim poremećajima uzrokovanim traumatskim iskustvima.

(Ne)etična znanstvena kritika

Zanimljiv je pristup istraživača iz znanstvene zajednice vanzemaljskim intervencijama, pri čemu se stječe dojam da po svaku cijenu žele osporiti ovakve događaje, koristeći se upravo onim što zamjeraju tzv. alternativnim praktičarima i istraživačima: neetični pristup. Evo kako to primjerice objašnjava dr. S. Clancy:

"Pod hipnozom, ljudi koji razmišljaju jesu li možda bili otimani, uljuljaju se u stanje sugestije i zatraži se da zamisle ono što se moglo dogoditi. Ako već vjerujete da je otmica moguća, nećete trebati puno dokaza da opravdate svoje vjerovanje da se to dogodilo".2