• Tražiti ono što se u psihijatriji naziva razdvojenost osobnosti.31 U nastavku se objašnjava da je riječ o iznenadnoj "provali" druge osobnosti pa bi ovo možda moglo biti na tragu simptoma PVO (poremećaj višestruke osobnosti).
• Nužna je prisutnost pojava koja izlaze iz okvira psihologije i zalaze u sferu parapsihologije i
• Ove pojave trebaju se manifestirati na načine koji su drugačiji i suprotni od znanstvenih, i koji se ne mogu objasniti medicinskim modelom, odnosno psihološki/psihijatrijski.

Postavlja se pitanje čemu toliko insistiranje na znanstvenoj potvrdi, tj. potvrdi moderne medicine i psihijatrije kao njene grane, kad ona po definiciji ne priznaje nematerijalnu stvarnost? U njihovim priručnicima i priznatim teorijama ne postoje nevidljiva bića, bez obzira na njihovo moguće ljudsko ili neko drugo porijeklo. Moderna znanost završava svoje površno bavljenje čovjekom u trenutku smrti. Odlazak preko te granice jest tabu tema. Steiner se poziva na parapsihologiju kojoj je dopušteno ulaziti u ovu sferu, ali isto tako treba znati da vodeća parapsihološka istraživanja nisu usmjerena prema potvrđivanju nematerijalne sfere, već upravo obrnuto – pokušaja objašnjavanja dosad neobjašnjivog unutar okvira teorija materijalističke znanosti i zakonitostima koje vrijede za materijalnu, nama vidljivu/mjerljivu sferu! Na posljetku valja reći da je za "tvrdu" znanost parapsihologija tek još jedan primjer pseudoznanosti.

Inzistiranje na materijalističkom poimanju stvarnosti uvelo je u psihijatrijsku praksu niz nečovječnih metoda poput "terapije" elektrošokovima,32 a izazivanje inzulinske kome ili Nobelovom nagradom nagrađena33 lobotomija bili su neki od standardnih postupaka obrade beznadežnih slučajeva, ne u Srednjem vijeku, nego sredinom prošlog stoljeća.

Bivši egzorcist M. Martin napominje da će mišljenja kompetentnih psihijatara nekada biti bitno različita, a nepoznavanje uzroka je često samo prikriveno tehničkim nazivima i žargonom, koji nisu ništa više nego opisni pojmovi simptoma.34

Najpoznatiji talijanski egzorcist o. G. Amorth po pojavljivanju prvog talijanskog prijevoda Novog obrednika (original je na latinskom, službenom jeziku Vatikana) u razgovoru za lipanjsko izdanje časopisa 30 Giorni od 2001. g. čini se da je bio prilično potresen isključivanjem egzorcističkih eksperata (poput njega), što i sam naslov članka govori: "Dim sotone u kući Gospodnjoj" (tal. Il fumo di Satana nella casa del Signore).35 Amorth kaže da je Novi obrednik pretvorio čitavu stvar u farsu koja bi mogla onemogućiti egzorcistima da obavljaju svoj posao. Tu tešku optužbu argumentira apsurdnom zabranom djelovanja u slučaju bacanja čini (uroka, prokletstava), za koje govori da su uzrok traženja pomoći u 90% slučajeva. Isto tako, buni se zbog odluke da se obred ne izvršava ako nije sigurno da je osoba posjednuta, a što kaže da je nemoguće utvrditi prije nego li se egzorcizam obavi. Po njemu, takve odluke su plod ignorancije i neznanja nestručnjaka koji su sudjelovali u izradi Novog obrednika. U razgovoru proziva i kardinala Ratzingera koji je bio supokretač inicijative po kojoj bi egzorcisti mogli zahtijevati rad po postojećem starom obredniku, a koju nedvojbeno smatra neuspješnim krajnjim pokušajem da se ispravi šteta nanesena Novim obrednikom.

No, izgleda da se Amorth u međuvremenu primirio (a treba uzeti u obzir i da je Ratzinger postao ni manje ni više nego papa) što se može osjetiti i u izjavi iz 2007. godine u kojoj kaže:36