Stanjem na terenu izgleda da nije zadovoljan niti msgr. M. Bolobanić jedan od (službenih?) egzorcista u nas, kada poručuje:

"Svaka bi biskupija trebala imati svoga službenog egzorcistu. Nažalost, rijetke ga imaju.", te nastavlja: "Važno bi bilo da se u odgovornima u Crkvi probudi osjetljivost za ovaj sve aktualniji problem, a na temelju zdrave nauke koju nam prenose Sveto pismo, Predaja i Crkveno učiteljstvo, te posebno posljednji pape."25

Preduvjeti za egzorcizam

Prilikom odlučivanja o tome hoće li se izvesti obred egzorcizma ili ne uzimaju se u obzir sljedeći simptomi:26

  • glosolalija – govorenje i razumijevanje stranih jezika (u duljem, smislenom govoru i odgovoru, znači ne samo puko izgovaranje riječi)
  • razotkrivanje udaljenih i skrivenih stvari (vidovitost)
  • iskazivanje fizičke snage koja nadilazi dob i prirodna svojstva opsjednute osobe

Čini se da je osnovni preduvjet da bi se nad osobom izvršio egzorcizam, to da je krštena, tj. obred se neće moći provesti nad onima koji nisu po tom činu postali članovi crkve. Biskup koji je po svom pozivu (formalno) egzorcist, ali se zbog ostalih poslova ne uspijeva time baviti,27 treba odrediti svećenika koji će voditi obred.

Petersdorff kaže da su u zadnjoj verziji 12. poglavlja rimskog misala (lat. Rituale Romanum) u kojem se obrađuje egzorcizam, od strane pape Pia XII dodane samo dvije, ali kako kaže, značajne izmjene u dotadašnjem tekstu:

"[...] jer ako je prije glasilo kako se moraju razlikovati znakovi opsjednutosti od znakova bolesti, onda se danas tome dodaje: osobito onih znakova 'psihičkih' bolesti. [...] A kod nabrajanja 'znakova' (signa) opsjednutosti ne kaže se više: znakovi 'su' sljedeći, nego samo oprezno: znakovi 'mogu biti'."28

Novi obrednik

Novi obrednik egzorcizma od 1998. g. ima osuđujući (deprikativni) i zapovjedni (imperativni) način, za razliku od starog obrednika (rimski misal) kod kojega je bio prisutan samo zapovjedni način. Deprikativan način je sličan onome što mi zovemo molitve otklinjanja, dok je zapovjedni način ono što bi u starom obredniku bilo izravno naređivanje zloduhu da napusti čovječje tijelo, što predstavlja sam čin egzorcizma. Prema novom obredniku, najprije liječnici (psihijatri) moraju donijeti svoj sud, a onda se, ako je potrebno, pristupa egzorcizmu.29 Moglo bi se reći da je spomenuta izmjena za Crkvu suštinski najvažnija. Ona pokazuje da je crkva svjesna moguće štete, koja bi mogla proisteći zbog tužbi i negativnog publiciteta u slučaju egzorcizama s tragičnim krajem (kao u slučaju njemice Anneliese Michel).

M. Steiner u svom članku O zlim dusima, ovo dalje racionalizira/objašnjava tzv. moralnom sigurnošću da se radi o posjednuću ako su ispunjena sva tri uvjeta:30

25 ^M. Bolobanić: Kako prepoznati zamke Zloga, Zadar, M. Bolobanić, 2005., str. 140, zadebljanja moja
26 ^Usp. E. von Petersdorff: Demoni, vještice, spiritisti: Sve o postojanju i djelo­vanju mračnih sila, Split, Verbum, 2003., str. 103
27 ^Usp. Ninić
28 ^Petersdorff, str. 103
29 ^I. Vikov: Protiv djelovanja zloga, Subotica, Hrvatska Riječ, 20.11.2006., viđeno: 20.01.2011.
30 ^Usp. M. Steiner: O zlim dušama: Uz novi Obrednik o egzorcizmu, Obnovljeni život, Vol.54 No.4 Prosinac 1999., viđeno: 20.01.2011., str. 487-488
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .