Mali egzorcizam

U tekstovima vezanim za crkveni egzorcizam često se spominju i tzv. molitve za oslobođenje (engl. deliverance) ili molitve oslobađanja, koje bi do neke mjere trebale imati egzorcistički učinak. Peck spominje da neki karizmatici koriste tzv. mali egzorcizam za istjerivanje "duha alkohola", "duha depresije", "duha osvete", često s dobrim rezultatima. Sam Peck sumnjičavo gleda na takvu praksu i traži "znanstvenu evaluaciju", pozivajući se na svog mentora koji je bio nitko drugi do M. Martin,47 čiji je stav prezentirao crno-bijelom tehnikom, po principu ili imamo posjednuće, i time egzorcizam, ili nemamo. Za karizmatike kaže da uglavnom nemaju posla s demonima, ali i njima se ponekad dogodi da ulove pravu ribu.48

Dostignuća i diskusija

Egzorcizam bi se mogao usporediti s psihoanalizom, smatra Peck, s tim što je u egzorcizmu prisutna doza prisile i svojevrsnog ispiranja mozga. Takvo korištenje sile bi se gotovo moglo smatrati činom silovanja, da nema dogovora između egzorciste i posjednutoga, a toj važnoj činjenici mnogi egzorcisti često ne pridaju punu važnost.49 To "silovanje", prema onome što je prije opisano, izgleda ipak neizbježno ukoliko se želi razotkriti Pretvaranje i na taj način, između ostalog, dokazati postojanje stvarnog posjednuća.

Mogućnost da stvari odu po "zlu" za vrijeme obreda su velike i to će uvelike ovisiti o samom egzorcisti – o njegovoj fizičkoj, psihičkoj i emocionalnoj pripremi, iskustvu, vjeri u ono što radi i snalažljivosti u situaciji, na koju se stvarno gledajući, čovjek ne može u potpunosti pripremiti jer ne zna što ga očekuje. Osim očekivanja potpuno neočekivanih stvari, stanja i djelovanja svih koji su uključeni u obred, Peck kaže da bi pokušaj egzorcizma mogao propasti u slučaju kad je energija demona jednostavno prevelika, pa se prisutni s njom ne mogu nositi. Pretpostavlja i da bi stvar mogla propasti zbog nepostojanja prave želje u posjednutoga da se riješi demona, a njegovo stanje bi se nakon toga moglo dodatno pogoršati pa i biti kobno.50

Ako dođe do istjerivanja demona i popravljanja sveukupnog stanja, postoji određena mogućnost pojave recidiva. Martin se pita zašto se zloduh toliko muči da ostane u posjednutom,51 te u nastavku to pokušava objasniti pozivajući se na biblijski tekst:

"Kada je Isus istjerivao nečiste duhove, ti duhovi su pokazivali zabrinutost gdje bi mogli otići. U slučaju za slučajem, kao i u nekoliko egzorcizama u ovoj knjizi (obradio je ukupno pet slučajeva, op. a.) jadikuju i nariču i u boli pitaju: 'Gdje ćemo otići? I mi bi isto trebali imati prebivalište. Čak nam je i Razljućeni (Isus, op. a.) dao mjesto među svinjama. Ovdje, ... ovdje više ne možemo ostati'."52

Dalje opisuje kako zlodusi teško odustaju od "staništa" koje su dobili uz voljni pristanak domaćina, a spremni su riskirati i umorstvo svog domaćina, samo kako bi sačuvali svoju poziciju. Postavlja se pitanje što je razlog tome, odnosno koliko se to poklapa s iskustvima npr. Baldwina ili Modi i tvrdnjama da će demon biti drakonski kažnjen od viših u mračnoj hijerarhiji, zbog toga što je otkriven i istjeran i nije ispunio svoj zadatak ostajući uz žrtvu.

Uspoređujući crkveni egzorcizam s ostalim postupcima, osnovna razlika se svodi na to da egzorcist ne uzima u obzir (tj. ne smije, jer to obrednikom nije dozvoljeno) da su demoni "pali anđeli", pa ne postoji niti mogućnost razmišljanja da se, kao što se može pomoći posjednutoj osobi, i demonu može dati prilika za povratak svom izvoru: u Svjetlo. Jednom riječju, egzorcizmu nedostaje Svjetlo (što možda na svoj način pokazuje koliko manjka i cijeloj instituciji), a kad ovome pridodamo činjenicu da je to "laički" rečeno čin proklinjanja (upućeni koriste diplomatski izraz "zaklinjanje"), što po suštini potencira "govor mržnje" i nasilnost, ne bi trebalo čuditi kakvi sve mogu biti ishodi ovakvog postupka.

Ipak, čini se da su ljudi bliski ovoj problematici, koji su preživjeli veliki broj izravnih sučeljavanja sa mračnim silama u namjeri da pomognu posjednutima, bar intuitivno shvatili da ako već takve pale anđele (uz Isusovu pomoć i pomagačima iz Svjetla) ne mogu vratiti među one koji su ostali u Svjetlu, da ih ne trebaju osuđivati na "paklenu jamu", nego pokušati poslati na primjerenije mjesto, pa tako npr. Amorth kaže: