Home U potrazi za dušom 7. Tjelesno nesvjesno – svjesnost fizičkog i Eteričnog tijela
Tjelesno nesvjesno – svjesnost fizičkog i Eteričnog tijela
Autor: Denis
Petak, 16.08.2013. 17:24
Ažurirano: Nedjelja, 17.08.2014. 15:56

Ne treba sumnjati ni da se mnogi potajno nadaju da mogu doživjeti stotu. Fenomen dugovječnosti postao je jednim dijelom i predmetom znanstvenih istraživanja. Napori su usmjereni prema potrazi za “genom mladosti” i “genom starenja”, ne uzimajući u obzir mogućnost da bi “program starenja” koji se traži u genima u najboljem slučaju mogao biti puka replikacija softvera koji se nalazi na nekoj drugoj razini. Smatram da su veće šanse da se uslijed promjena koje se događaju u Astralu promijeni i DNK.

Oštećenja u antenskom sustavu svakako bi mogla utjecati na prijem programa i bilo bi važno sačuvati “tehničke karakteristike” DNK, ali čak i da te karakteristike ostanu besprijekorne, približavanje kraju emitiranja programa neće se zaustaviti. Vladajuća znanost zasad ostaje na proučavanju fizičkih oštećenja i mutacije gena, a rezultati istraživanja provedenih na stogodišnjacima pomalo su zbunjujući. Prema dosadašnjem sekvenciranju njihovog DNK utvrđeno je da ne postoji jedan gen odgovoran za dugovječnost, ali niti da postoji jedinstvena grupa gena. Upravo suprotno, pokazalo se da svaka osoba ima svoju kombinaciju “dugovječnih gena”22 što ovakvim objavama ne daje puno kredibiliteta.

Stanična raznovrsnost

Detalj koji mi je također privukao pažnju kad se radi o fizičkome tijelu jest i spomenuti broj različitih vrsta stanica. U projektu ENCODE navodi se da se radilo sa 147 vrsta stanica i da to nije sve što postoji. U pokušaju pronalaženja stvarnog broja stanica naišao sam na broj od 210, 230 ili 411 stanica, što uključuje i 145 različitih vrsta neurona. Ewan Birney kaže da ih imamo nekoliko tisuća (Yong, 2012a.).Yong, E. (2012a.), ENCODE: the rough guide to the human genome, 09.05.2012., http://blogs.discovermagazine.com/notrocketscience/2012/09/05/encode-the-rough-guide-to-the-human-genome/, viđeno: 30.09.2012. Kako je moguće da postoje takve razlike? Je li samo riječ o različitim kategorizacijama? Cui bono?23

Objašnjenje ovoga leži u tome što različite “vrste” stanica imaju različito “aktiviranu” DNK pa na taj način “različite” DNK stvaraju različite vrste stanica od jednakih gradivnih elemenata. Ipak, postavlja se pitanje postoji li npr. suštinska razlika između stanica koje izlučuju serotonin i stanica koje izlučuju endorfin ili onih koje izlučuju inzulin? Ako “aktivacijsku različitost” prevedemo na model antene to bi moglo značiti sljedeće: za dobivanje 100 različitih vrsta programa (radijskog ili televizijskog) potrebno nam je 100 “različitih” antena budući se svaki program ima svoju frekvenciju. Čini li ovo usporedbu DNK s antenom upitnom? Ne nužno jer kao što postoji jedna DNK za različite stanične “programe” ili aktivacije, tako su odavna u upotrebi antene koje već samom mehaničkom konstrukcijom omogućuju dobar prijem signala različitih programa. Riječ je o tzv. širokopojasnim antenama.

Model antene ukazuje i na još jednu iznimno važnu činjenicu – ista antena čak ako je ugođena na samo jednu frekvenciju/program (“uskopojasna”), u dva različita grada, regije ili države može primati potpuno različite sadržaje, što govori o važnosti lokacije/položajnosti za primljenu informaciju. Zašto bi DNK kao antena bila drugačija? Važnost lokacije govori u prilog tome da bi trebala postojati neka “šira slika” koja kaže da recimo na poziciji bubrega može doći samo do stvaranja stanica koje čine bubrežna tkiva i da se stanice ne mogu razviti u području glave, pored zubala ili mozga. Takve i slične kombinacije rezultirale bi stvaranjem kojekakvih čudovišta i ukazivale na postojanje pogrešne informacije o lokaciji. Nužnost postojanja “šire slike” (nacrta) proizlazi i iz činjenice da se cjelokupni organizam stvara preobrazbom jednih te istih vrsta stanica – onih embrionalnih24 matičnih koje se prvih nekoliko dana po začeću odlikuju totipotentnošću25 i nakon toga pluripotentnošću. Pitanje prenatalnog razvoja embrija u organizam glavno je područje zanimanja razvojne biologije koja primjerice više od stoljeća ne uspijeva odgovoriti na pitanje tzv. determinacije (Ho, 2007., 223).Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing

22 ^Npr. Mary Carmichael, navodeći druge izvore, govori da je za dugovječnost zaslužno od 33 do 70 gena kad se uspoređuje DNK stogodišnjaka i ostatka populacije (Carmichael, 2010.).Carmichael, M. (2010.), Scientists Discover the Fountain of Youth! Or Not., 01.07.2010., http://www.thedailybeast.com/newsweek/blogs/the-human-condition/2010/07/01/scientists-discover-the-fountain-of-youth-or-not.html, viđeno: 22.02.2013. Voditeljicu tima Paolu Sebastiani pitali su mogu li se rezultati dobiveni kod stogodišnjaka iskoristiti za predviđanje prosječnog životnog vijeka. Odgovor je očekivano bio negativan. Mali “problem” s nazivanjem tih 70 gena “genima dugovječnosti” jest i to što ih se može naći čak u 15% opće populacije. To je previše s obzirom na to da će se na 6000 ljudi pojaviti tek jedan stogodišnjak, a što iznosi samo 0,0167%.
23 ^Lat. ‘Tko profitira?’ ili ‘U čiju korist?’
24 ^Pored embrionalnog (engl. ES cells ili ESC), postoji i tkivni tip matičnih stanica koje se za vrijeme trudnoće nalaze u pupkovini, posteljici i amnionskoj tekućini. U odrasloj dobi prisutne su u različitim tkivima i organskim sustavima od kojih je možda najznačajnija koštana srž.
25 ^Mogućnost preobrazbe u bilo koju stanicu pa tako i stvaranje cjelokupnog organizma (ali i izvanembrionalnog tkiva poput placente). Za razliku od totipotentnosti, pluripotentnost ukazuje na još uvijek vrlo visok potencijal diferencijacije u različite stanice i tkiva.


 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.