“Znanstvena frenologija” je, pretpostavljam, trebala dovesti i do jednostavnog iščitavanja nečije osobnosti na način da bi se osoba samo trebala spojiti na “robota frenologa” (slika 17.) – tako bi mogla doznati sve ono što o sebi nije znala. Ovo gotovo predstavlja “Sveti Gral” za manipulatore i kontrolore jer nema razloga da kopija takvog iščitavanja ne završi u njihovim bazama podataka. Tragom ovakvih maštarija, nije teško zamisliti ni to da bi takav stroj mogao omogućiti dvosmjernu komunikaciju pa bi se sve “negativno” (nepoželjno i protuzakonito) u nečijem mozgu moglo zamijeniti “pozitivnim”, tj. podobnim za vladajući režim. Moje želje, moji snovi, ... (do daljnjeg).

Slika 17: Vizija robota frenologa iz 1931.g. (© modernmechanix.com)

Penfieldovi sljedbenici poput Karla Lashleya ili Karla Pribrama (Walonick, 1993.)Walonick, D. S. (1993.), A Holographic View of Reality, http://www.statpac.org/walonick/reality.htm, viđeno: 03.05.2012. pobili su hipotezu o “engramima” ustvrdivši da je čitava stvar znatno fluidnija, tj. prostorno neodređenija, a Pribram je zajedno s Davidom Bohmom ponudio i holonomsku teoriju o mozgu28. Izgleda da to nije nimalo ugrozilo potragu za engramom. Početkom 2012. g. istraživački tim Susumu Tonegawe objavio je da su proveli “eksperiment koji je rigorozno dizajnirana verzija 21. stoljeća onoga što je Penfield pokušao otkriti početkom prošlog stoljeća” (Delude, 2012.).Delude, C. (2012.), Researchers show that memories reside in specific brain cells, 22.03.2012., http://web.mit.edu/newsoffice/2012/conjuring-memories-artificially-0322.html, viđeno: 17.10.2012.

Tonegawa i sur. su kod genetski modificiranih miševa uspjeli prouzročiti opetovanu reakciju uplašenosti kad se određena skupina neurona stimulira svjetlom. Miš je zauzimao pozu kao da je uplašen, iako nije postojala vanjska opasnost, već samo podražaj tog dijela modificiranog mozga. Na temelju toga su zaključili da to dokazuje da se i naša, ljudska sjećanja nalaze na točno određenom mjestu u mozgu i potvrdili da hipotetski engram postoji. Ovo bi dalje moglo poslužiti u dokazivanju da je i čitav um (pojam koji je zamijenio nekadašnju dušu) ustvari samo posljedica rada mozga. Tonegawa je to neizravno izrekao komentirajući postignuće vlastitog tima:

“René Descartes nije vjerovao da se um može proučavati u sklopu prirodnih znanosti. Bio je u krivu. Ova eksperimentalna metoda na najbolji način pokazuje da se um, kao i sjećanje, zasniva na promjenama u materiji.” (Delude, 2012., moj prijevod i podebljanja)

Delude, C. (2012.), Researchers show that memories reside in specific brain cells, 22.03.2012., http://web.mit.edu/newsoffice/2012/conjuring-memories-artificially-0322.html, viđeno: 17.10.2012.

“René Descartes didn’t believe the mind can be studied as a natural science. He was wrong. This experimental method is the ultimate way of demonstrating that mind, like memory recall, is based on changes in matter.”

Izgleda da je u 21. stoljeću zaista kratak put od uvjetovanja refleksa straha kod miševa do dokazivanja da (nematerijalna) duša kod čovjeka ne postoji!

Zagovornici nekog od fizikalizama često ističu primjer tzv. C-vlakana čijom se stimulacijom može izazvati osjet boli što bi moglo govoriti u prilog vjerovanju kako postoji korelacija između moždane aktivnosti i određenih umnih procesa i vodilo u smjeru reduciranja uma na mozak. S druge strane, Roland Puccetti upozorava da, iako je aktivnost spomenutih vlakana neurološki mehanizam koji je povezan s osjetom boli, riječ je o lošem kandidatu za identifikaciju s osjetom boli jer postoje i drugi receptori za bol (npr. deblja A-delta vlakna). Posebno naglašava činjenicu da njihova stimulacija ne predstavlja moždano stanje, budući da C-vlakna povezuju stanice i leđnu moždinu, a ne mozak. (Puccetti, 1977.).Puccetti, R. (1997.), The Great C-fiber Myth – A Critical Note. U: Philosophy of Science, 44(2):303-305 Colin Allen i sur. smatraju da bi filozofija uma trebala uzeti u obzir da svijest postoji i izvan mozga za što navode primjer leđne moždine štakora koja pokazuje mogućnost učenja (Allen, Grau i Meagher, 2009., 130),Allen, C., Grau, J. W. i Meagher, M. W. (2009.), The Lower Bounds of Cognition – What do Spinal Cord reveal? U: J. Bickle (ur.), The Oxford Handbook of Philosophy and Neuroscience, Oxford University Press (str. 129-142) kognitivnu sposobnost koja bi trebala biti ekskluzivnost uma (ili mozga za one koji ih olako poistovjećuju).

Kognitivna neuroznanost