Slika 15: “Frenološko mapiranje” memorijskih čipova računala (predložak © apple-collection.com)
Wilder Penfield jedan je od prvih koji mozak nije pokušao mapirati napipavanjem izvana, već iznutra otvarajući lubanje i električno stimulirajući pojedina područja mozga. Ovakav pristup bio je okarakteriziran kao “znanstvena frenologija” (ScienceBlogs, 2008.).ScienceBlogs (2008.), Wilder Penfield, Neural Cartographer, 27.08.2008., http://scienceblogs.com/neurophilosophy/2008/08/wilder_penfield_neural_cartographer.php, viđeno: 03.05.2012. Rekao bih da je tomu tako, ako ni zbog čega drugoga, onda zato što ovaj pristup nije za svakoga. On zahtjeva dobro opremljen laboratorij ili operacijsku salu, a ne prijenosni štand na sajmu s kojega bi nekakav šarlatan za sitne novce znatiželjnicima nudio ispipavanje kvrgavosti njihovih glava (zašto ne i masažu uz obećanje da će nakon nje postati pametniji).
Penfield, prozvan neuralnim kartografom, želio je pokazati da simulacijom određenih dijelova mozga možemo isto tako ustvrditi koji su sadržaji tamo pospremljeni (tzv. engrami25). Iako je imao razloga misliti da je to valjana teza (zbog početnih obećavajućih opažanja na mozgu nekih epileptičara26), meni pomalo nalikuje na pokušaj mapiranja radne memorije računala (slika 15.). Naime, iako se u nekom trenutku u takvoj memoriji (tzv. RAM-u) pojavljuju određeni podaci, to ne znači da su oni statički i stalno prisutni (svakim gašenjem računala ta se memorija briše), niti govori nešto o izvoru pohranjenih podataka koji su mogli doći s lokalnog diska, tipkovnice, miša ili s drugog kraja svijeta putem interneta.
Isto tako, program od par megabajta može se na isti način učitati i aktivirati na tisuću različitih mjesta gigabajtne radne memorije. Kod izvršavanja programa nema razlike hoće li se on učitati počevši od 5-tog, 55-tog ili 555-tog megabajta jer se program može “pozvati” korištenjem iste naredbe dok god je riječ o istom mediju27. Druga je stvar što postoje uobičajena mjesta za određene programe koja su stvar konvencije (npr. slika 16.), a ne neophodnosti.
Slika 16: Primjer memorijske mape softvera (© syslinux.org)
Penfieldovi eksperimenti, čak i kada bi mogli pokazati da postoji korelacija između određenih dijelova mozga i određenih kognitivnih funkcija (što nije uspjelo na mozgu zdrave osobe), ne dokazuju da je “sve u mozgu” i teško da će pomoći u razumijevanju odnosa uma i mozga. To je isto kao da konstatiramo da ne postoji ništa drugo osim ključa i tipke na kutiji upravljačkog sklopa dok otvaramo garažna vrata, a očito je da mora biti prisutan i vlasnik garaže koji u automobilu drži daljinski upravljač u ruci.
| 25 | ^Teoriju o engramima, koju je prvi ponudio Richard W. Semon krajem 19. stoljeća, i koja je zacijelo privukla Penfieldovu pažnju, trebala je dokazati kako se zna gdje su pospremljena sjećanja. |
| 26 | ^Bez obzira što ostali istraživači, kao ni Penfield, nisu mogli ponoviti rezultate na zdravim osobama (Talbot, 2006., 14),Talbot, M. (2006.), Holografski svemir, Zagreb, Teledisk istraživanje na epileptičarima još je dugo promicalo vjerovanje da naša sjećanja počivaju u točno određenom dijelu mozga. U to je još za života posumnjao i sam Penfield. |
| 27 | ^U računalima općenito postoje najmanje dvije vrste radne memorije: tzv. međumemorija (engl. Cache), brza memorija jer je u samoj procesorskoj jezgri/čipu, i druga memorija, ona u zasebnim čipovima prema kojoj je pristup zbog toga sporiji. Bez obzira na to, obje se mogu smatrati jednakom vrstom medija različitih npr. od “tvrdih” diskova, optičkih CD-ova/DVD-ova itd. |
