Za Um je također karakteristično da mijenja svoju “strukturu” tako da njegova segmentiranost s vremenom postaje sve veća, a Nataša ga je vidjela kao nakupinu pločica posloženih na disco kugli12, oblik koji ću koristiti i u nastavku.

U slučaju Uma, odnosno općenito u području suptilnih tijela (počevši od drugog, Eteričnog), smatram da bilo kakva analogija s krutošću fizičkog tijela gubi smisao. Tako primjerice Um može “šetati” gore-dolje što bi analogno fizičkom tijelu izgledalo kao da je recimo mozak malo u lubanji, a malo u prsnom košu!

Slika 11: Model Uma – Pločice nisu jako “otvorene”, (cc) D. Kotlar

Izgleda da se Um prostorno nikada ne može naći u prostoru fizičkog tijela (pa time ni našeg mozga), a ovisno o našoj aktivnosti u danom trenutku može biti više ili manje udaljen od prva dva tijela. Izgleda da što smo fizički i psihički opušteniji, to će Um imati manje “posla” i moći će se više udaljiti.

Postoje naznake da je upravo udaljenost Uma od prva dva tijela pokazatelj koliko je prisutan “kritički faktor” koji je tim manji čim je Um udaljeniji što rezultira većom sugestibilnošću osobe.

Iako sam i prije no što sam sakupio informacije o Umu bio upoznat s različitim modelima višestrukih tijela, kod kojih se između ostaloga spominjalo i mentalno tijelo, što je pretpostavljam ekvivalent onoga što ja nazivam Um, ideja o njegovoj poziciji, pokretljivosti i “veličini” bila mi je poprilično nejasna. Posebno mi se učinio važnim podatak da Um može biti segmentiran i da je to moguće “vidjeti” o čemu će još biti govora u sljedećem poglavlju.

Važan podatak o Umu jest i kako stoje njegove Pločice (segmenti). Ovisno o tome jesu li Pločice više ili manje “otvorene” (poput prozorskih venecijanera), možemo govoriti o većoj ili manjoj propusnosti sadržaja i informacija – unutarnjih, ali i vanjskih iz okolnog, nazovimo to zasad “neindividualnog astralnog polja”. Ono što bi možda isprva moglo biti zbunjujuće jest da je takva otvorenost potrebna kada želimo doći i do unutrašnjih sadržaja i poruka – recimo poruka koje nam može poslati Biće/duša, jer “umnocentrično” gledajući, kakva je korist tih poruka ako ih Um neće moći obraditi? Čini se da je smisao otvorenosti Uma to da on ne utječe na autentičnost poruke informacijama kojima već raspolaže. Ako je Um otvoren, on to sam može protumačiti gotovo kao “nepažljivost” i “gubitak kontrole”, zbog čega dobiveni “impuls” vrlo brzo mora propustiti kroz vlastiti “filtar” prikupljenih iskustava te početi racionalizirati što naposljetku rezultira potpuno drugačijom odlukom. U takvim slučajevima osoba zna naknadno priznati da je “radila protiv sebe”, prisjetivši se da je odmah na početku, nakratko, dobila ideju što je trebalo učiniti. Predstavlja li takva otvorenost uma našu “nekritičnost”? Smatram da ne, ako znamo prepoznati što dolazi iz naše suštine. Ono što nam se prečesto događa jest da kritički ili “filtrirajući” faktor Uma bude preskočen zbog vanjskih pobuda i sadržaja uslijed “hipnotizirajućeg” djelovanja okoline i ponuda kojima smo izloženi.