“Slutim da mozak ne može algoritamski predvidjeti tjelesna stanja, nego da mozak čeka da ga tijelo obavijesti što se stvarno zbilo.” (Damasio, 1994., 157, Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Booksmoj prijevod)

Isto tako napominje da postoje dvije paralelne povratne sprege: jedna ‘neuralna’ i druga ‘kemijska’ (Damasio, 1994., 144, 157)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books. Za kraj iznosim jedan isječak transkripta o “povratnoj sprezi” za koji mislim da ga nije potrebno dodatno komentirati:

/57/

Denis

Koja je uloga srca kod emocija?

Nataša

Nikakva.

Denis

Utječe li srce na stvaranje emocija, ili emocije utječu na srce?

Nataša

Nitko na nikoga. Emocije ne utječu na srce, ni srce na emocije.

Denis

Dobro, isto pitanje za Osjećaje?

Nataša

Osjećaji izlaze iz srca i vraćaju se u srce. Mislim, mi imamo osjećaj (smijeh) da emocije utječu na srce zato što srce zbog emocija počne ubrzano raditi jer to je ono što možemo osjetiti. Mi možemo najbrže osjetiti ubrzavanje cirkulacije, a ubrzana cirkulacija se događa zbog utjecaja na Eterično u kojem započinje hrpa drugih reakcija, a ne samo ubrzani rad srca, ali to je ono što najjednostavnije osjetimo. Ne, ne osjetimo idu li hormoni pri tome u jednom ili u drugom smjeru, to ne osjetimo, ali da smo ubrzali disanje i da se ubrzao rad srca, to odmah možemo zamijetiti na fizičkom pa onda ljudi misle da je to povezano, ali ne... to se samo Eterično zatreslo, mislim “samo”, Eterično se zatreslo, a najbolje to osjetiš na disanju i na srcu. Ne možeš osjetiti je li ti štitnjača, gušterača ili ne znam koja žlijezda nešto izlučila ili nije. Možeš, ali to se javi kao nusproizvod i za to treba puno više vremena, ovo je gotovo trenutna reakcija Eteričnog i fizičkog na emociju.

Smije li postojati altruizam?

Osjećaji su uz Intelekt i volju/namjeru osnovno svojstvo Bića/duše (4. poglavlje). Manifestacije su Osjećaja suptilne i praćene emocijama iz ego-svijesti. U nekoj drugoj svijesti mogu ih pratiti znanje ili stvarna vjera (da istaknem razliku autopilotovih uvjerenja/vjerovanja utemeljenih na tuđim podacima i iskustvima). Jedna manifestacija Osjećaja empatije/suosjećanja jest altruizam45 (4. poglavlje). U nastavku ću se osvrnuti na tu pojavu koja za znanost i njezinu središnju dogmu (evolucionizam) predstavlja pravu anomaliju i paradoks. Izraz anomalija i paradoks često se koristi u znanosti. Anomalija kao odstupanje od pravila ili postavljenih zakonitosti još se uvijek može “provući” na način da ozbiljno ne uzdrma te iste zakonitosti. Čini se da je s paradoksom stvar mnogo ozbiljnija i zato ću se na njega osvrnuti prije same obrade altruizma.

Paradoks, riječ grčkog porijekla, u izvornom značenju predstavlja situaciju i pojavu koja je suprotna (para) mišljenju (doxos). To što je situacija suprotna mišljenju ne čini je manje stvarnom, dapače. Riječ je o pojavama koje prkose određenom mišljenju, odnosno očekivanju ili “logici”. Kod prozivanja neke situacije ili pojave paradoksalnom često se zaboravlja početna pozicija, referentna ili polazišna točka, tj. mišljenje ili teorija. Umjesto razmatranja primjerenosti “logike” (paradoks je okreće naglavce), prst se najčešće uperuje na drugu stranu i ističu se racionalizacije jer se izlazi iz nečijih (programskih) okvira. Što su okviri krući i manevarski prostor skučeniji to je vjerojatnije da će se takav svjetonazor suočavati s većim brojem paradoksa. Mislim da vrijedi i obrnuto, pa broj prepoznatih i priznatih paradoksa ukazuje na ograničenost određenog svjetonazora.

Dobar primjer za to je biheviorizam kojemu je neshvatljivo, tj. paradoksalno, da neke stvari nije moguće objasniti uvjetovanim ponašanjem. Te su pojave onda u sklopu biheviorističkog okvira dobile etiketu paradoksa, pa je npr. neuroza za bihevioriste paradoksalna (engl. neurotic paradox). Nejasno je, prema riječima O. H. Mowrera (1950., 351)Mowrer, O. H. (1950.), Learning theory and personality dynamics – Selected papers, New York, Ronald Press, koji je prvi neurotično ponašanje prozvao paradoksom, kako ono “istovremeno može biti samoobrambeno i samoodržavajuće, a ne samoeliminirajuće”. Drugim riječima: umjesto da s vremenom slabi i nestaje, ono samo sebe potiče i osnažuje. Objašnjenje da se to događa zato što osoba nije naučila da više ne treba obrambeno reagirati jer situacija za nju više nije opasna i sami su bihevioristi odbacili kao prebanalno i neupotrebljivo.

45 ^Smatram ga vrlo nespretnim nazivom jer sugerira još jedan -izam, kao kakav pokret ili “aktivizam” koji su inače specijalnosti autopilota (zbog čega bi se moglo reći da je u pozadini gotovo svih -izama egoizam). Altruizam pripada našem Biću i predstavlja odnos prema drugim živim bićima i nije nešto što se može naučiti ili poticati kao što to neki tvrde. Altruističko ponašanje može biti više ili manje prisutno i ukazuje koliko smo se odmakli iz pozicije ego-svijesti, stoga je dobar indikator našeg psihičke evolucije (ili individuacije). Isto tako, egomanija modernog društva mogla bi se mjeriti s time koliko rano u životu počinje nestajati altruizam, ta manifestacija suosjećanja, počinje nestajati.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .