Božanski smisao je uvijek isti: u svakoj situaciji ne izgubiti iz vida duhovnu stvarnost.
Onkraj stalno promjenjivih relativnih realiteta – što je uistinu važno? Što znači u suočenju s dobrim i zlim reagirati iz svijesti stvarnosti (jedinstva), tj. bezuvjetnom ljubavlju? Znači li to naprosto zatvoriti usta, pružiti i drugi obraz i odustati od svega? – Ne, to ne bi bila ljubav, nego naivnost i slabost, ponekad čak i glupost i kukavičluk.
Kao što se već pokazalo, ljubav je najveća, uistinu jedina stvarna snaga, jer samo u ljubavi smo svjesno i neposredno povezani s božanskim Izvorom. Ljubav je jedina snaga s kojom se može razlikovati, a da se ne sudi.
U svjetlu duhovne stvarnosti moguće je sve što nas zadesi u ovom svijetu prepoznati kao izazov, kao kušnju: "Koliko je jaka moja božanska svijest?"
Materijalizam, monizam i ateistička ezoterija u konačnici ne poznaju mjerilo za dobro i zlo ili ispravno i pogrešno, jer su sve te razlike proglašene iluzijom. No s aspekta božanske individualnosti i te kako postoje kriteriji razlikovanja, naime odvraćenost od Boga i posvećenost Bogu. "Zlo" je sve ono što djeluje protiv, ili čak suzbija svjesno jedinstvo, ljubav. "Dobro" je sve ono što tom svjesnom jedinstvu teži. Ali, dokle god moramo težiti, nalazimo se u području suprotnom od zla i definiramo se kao njegova suprotnost. Biti "dobar" je, dakle, dobro, ali ne dovoljno dobro. Cilj je biti božanski, tj. biti u prvobitnoj svijesti ljubavi (jedinstva). S božanskog aspekta moguće je prepoznati smisao svega, pa i negativnoga.
Dopuštam li da me ponesu dualistički osjećaji?
Navodi li me dobro da mislim samo na sebe? Koristim li ga za profiliranje ega? I zato da sebe smatram boljim od drugih?
Provocira li u meni zlo osjećaje mržnje, osvete, slabosti, samosažaljenja?
Ili mogu u svim situacijama zadržati suverenu svijest lišenu utjecaja? I nikada ne izgubiti iz vida aspekt vječnosti, božanskog cilja?
Ako posjedujemo snagu da iza svega uvijek prepoznamo božanski smisao, možemo se suočiti s dobrim i zlom bez suđenja i bez ocjenjivanja. Jer tada oboje za nas nisu ništa drugo do poticaj za svijest jedinstva: ljubavi, oprosta i napuštanja dualnosti. A ništa ne stavlja na kušnju tu svijest više od konfrontacije sa zlom!
Stvara li dobro sila koja uvijek želi zlo?
Stvaranje situacija iskušenja za pogođene indirektna je funkcija zla. Indirektna je zato što namjera sila tame nije ni podučavanje ni učenje. One same sebe ionako smatraju prosvijetljenima i dobrima, a drugima žele nametnuti svoju volju. Na određenoj razini, njihova namjera čak i jest "druge", tj. ljude, držati podalje od božanske svijesti i vezati ih za materiju – jer ih samo tada mogu podvrgnuti svojoj volji. One vjeruju da su u pravu, držeći to neophodnim za dobro, pri čemu dobro izjednačuju s vlastitim predodžbama. To je začarani krug ega.
Istinsko dobro jest prepoznavanje božanskog smisla. Kada netko konfrontirajući se sa zlom prepozna božanski smisao, to nije ni zasluga ni namjera zla. Baš kao što tama nikada ne može stvoriti svjetlost, tako ni zlo nije ono što stvara dobro, već smo to mi sami – dok god posjedujemo božansku svijest. Inače bi bili potreseni, prestrašeni, slomljeni ili fascinirani. Postali bi žrtve ili bjegunci.
Tvrdnja "Čest sam sile ja što želeć uvijek zlo, tek dobro stvarat zna" je dakle samoobmana. Tko želi zlo, stvara samo zlo. Ako iz jedne takve situacije ipak nastane nešto dobro, onda se to dogodilo samo zahvaljujući božanskoj svijesti osobe koja je prepoznala božanski smisao (i bila dovoljno jaka da vlastiti život upravi prema toj spoznaji unatoč neprijateljstvu, udarcima s leđa ili razočarenju).
