Sve ima svoj smisao
Konc-logori, genocidi, teroristički napadi, insceniranje ratova, raspirivanje straha i mržnje, globalno iscrpljivanje prirode, uništavanje okoliša, zloupotreba životinja, itd.: za svakog čovjeka koji nije zaslijepljen nečovječnim ideologijama sve ovo neosporno je izraz bezbožnosti i zla. To što su oni relativni ne znači kako su time opravdani i "relativizirani". Iza svih postupaka djelujuća slobodna volja jest apsolutna, čak i kada su postupci (odgovarajuće akcije i reakcije) relativni.
Relativno znači "ovisno o drugim relativnim faktorima" i "posredno ili neposredno ovisno o apsolutnome". Ništa nije neovisno od Apsoluta. Kada je nešto svjesno u jedinstvu (ljubavi), neposredno je povezano s Apsolutom, jer je u jedinstvu s Božjom voljom. Kada ta povezanost nije svjesna, nije više ni neposredna, baš kao što je tama samo posredno povezana sa svjetlošću.
Činjenica da je u dualnosti sve relativno otkriva najdublje značenje nesuđenja. Sve relativno ima posredan ili neposredan odnos s Apsolutnim – a taj odnos je ono što svemu relativnome daje smisao. Nije sve dobro. Ali sve ima svoj smisao.
Što god da se dogodilo, kako dobro tako i zlo, time što se dogodilo postaje dio naše stvarnosti, a pitanje je kako se mi prema tome postavljamo. Negirati ili potiskivati stvarnost nekog događaja, prije svega ako je traumatičan, nije rješenje. Jer sve ima svoj smisao, a mi, kao ljudi, izazvani smo prepoznati taj smisao u svakoj situaciji. To činiti praktični je izraz istinske božanske svijesti. (Obrnuto, to također znači da bez božanske svijesti nije moguće prepoznati božanski smisao iza svega.)
"To Bog ipak nije mogao željeti ..."
Sve ima svoj smisao, pa i zlo. Ali, bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da zlo (ubojstvo, nasilje, laž, itd.) nije više zlo samim tim što ima svoj smisao. Pitanje o smislenosti zla treba samo rasvijetliti njegovo postojanje, ne i opravdati. Jer zlo ne smije biti opravdano, već ispravljeno.
Ali, što je misao iza svega? Odgovor proizlazi iz gore navedenog: smisao iza relativnoga jest prepoznavanje Božje volje. Tko Božju volju izjednačuje s Božjim zakonima, previđa individualnost Boga, a time i pravi smisao relativnoga: vjerovati kako je činjenica da je sve dobro i zlo relativno i ima svoj smisao znači 1) kako je sve što se događa "neophodno iskustvo" i 2) kako je nešto učinjeno u svijesti te "neophodnosti" "onkraj dobra i zla".
Zlo se naziva zlim jer se upravlja protiv Božje volje. Bog "ima" volju jer je individualnost na svim razinama – relativnim i apsolutnim – povezana sa sviješću i slobodnom voljom.
Kao što je već spomenuto, savršenstvo slobodne volje počiva na dobrovoljnom odgovoru Božjoj volji. To je ljubav – i to je Božja volja. Sve što nije svjesno učinjeno iz te ljubavi, nije Božja volja. Stoga u svojoj nutrini osjećamo da Bog ratove, laži, iskorištavanje i sve druge oblike neljubavi, ne želi.
A taj osjećaj je potpuno ispravan. Sve te stvari događaju se ako neka bića (također i mi?) zidovima ega blokiraju svjetlost: u svijetu relativnosti, u skladu sa zakonima dualnosti.
Zlo samo po sebi jest nepotrebno i nesupstancijalno, baš kao što je i tama s aspekta svjetlosti iluzija. Ona postoji samo zato što je nešto privremeno ograničilo svjetlost. Prije no što su "zidovi" podignuti, tama je bila svjetlost, i čim se zidovi sruše, tamo će opet biti svjetlost. Iz više perspektive svjetlosti možemo dakle prepoznati što zlo zaista jest: samoobmana ega koja nije bila neophodna.
Ipak, zlo također ima, od njega samog neželjeni i neprepoznati, božanski smisao.
"Smisao iza svega" kao ključ nesuđenja
U svijetu dualnosti uvijek se iznova suočavamo sa dobrim i zlom, a u obje situacije trebali bismo ne suditi i ne ocjenjivati. Jer iza dobra i iza zla uvijek možemo prepoznati božanski smisao. Kad sudimo i ocjenjujemo, smatramo dobrim nešto što je u skladu s našim materijalnim predodžbama (= egom), a zlim smatramo nešto što nije u skladu s materijalnim predodžbama i očekivanjima, pa nas to vara, napada, prijeti nam, itd. Dok god sudimo i ocjenjujemo identificiramo se s materijalnim situacijama i ostajemo zarobljeni u dualnosti. Zašto? Zato što nismo prepoznali božanski smisao iza tih relativnih okolnosti.
