Arhetipsko porijeklo suđenja
Dok je nesuđenje izraz čiste, individualne božanske svijesti, suđenje je rezultat pogrešno shvaćene individualnosti, što vodi raskolu i stvaranju sjene. Praslika ("arhetip") ovog dijaboličnog principa je "pali arhanđeo". On simbolizira ego, pogrešno shvaćenu individualnost. Čovjek se više ne vidi kao dio jedinstva, već kao izolirano bivanje. Čim čovjek sebe vidi odvojenog od cjeline i apsolutnoga (Boga), pada u prapodijeljenost, u lažni "individualizam". Odjednom sebe vidi drugima nasuprot i počinje se s njima uspoređivati, a to uspoređivanje uvijek je suđenje: Tko je moćniji od mene? Tko je manje moćan od mene?
Ovaj svevažeći princip kršćanski izvori ilustriraju scenarijem Krista, "prvorođenog Sina Božjega" i jednog arhanđela koji se uspoređivao s Kristom, našavši se time u opoziciji. Stvaranje Univerzuma polazi od kozmičkog stvoritelja, Krista, a sva ostala bića mogu sebe vidjeti kao dio tog stvaranja ili smatrati da su izvan stvaranja jer oni nisu izvor – što zaista i nisu. Kad iz kozmičkog Izvora proizlazi sve stvoreno, stvara se prividna razdvojenost i suprotnost Izvora i "svega ostaloga". Ta kozmička datost prirodni je prapolaritet bez kojeg stvaranje nije moguće i ne znači da je Bog pristran, da "Krista" voli više od "ostatka stvaranja".
Oni, međutim, koji tako misle, zapadaju u odvojeni način promatranja i vide sebe van Cjeline, što je iluzija (maya), jer oni nikada nisu "odvojeni" ili "izvan". Oni su, kao i prije, stvaralačka svjetlosna bića, no na temelju maye počinju se identificirati sa "svojim" energijama i kreacijama. Slikovito govoreći, postavljaju se nasuprot svjetlosti stvarajući tako sjenu i svjetove sjene, budući da u višim dimenzijama misli postaju neposredna vanjska stvarnost; tamo razdvojenost unutarnjeg i vanjskog ne postoji u zemaljskom obliku.
Ne samo identifikacija s vlastitim djelima, nego već i identifikacija s "vlastitim" energijama je maya jer su energije kojima raspolažemo samo posredno naše. Mi, relativne individue, u stvarnosti nismo izvor energije, nego "samo" kanali energije Apsoluta. Međutim, ta povezanost postoji samo u svjesnom jedinstvu. Tko napusti to jedinstvo (ljubav) ne može se više napajati na praizvoru, stoga mora drugdje krasti energiju. Ovo je pramotiv svih sila tame: borba za vlastiti opstanak na račun tuđe životne energije.
Psihologija "Sebe-vidjeti-odvojeno " je univerzalna i postoji u višim razinama duhovnog svijeta, kao i u životu zemaljskih ljudi. Čovjek misli da je odvojen i manje voljen. Zapada u samosažaljenje i osjećaj da je svijet ili Bog nepravedan. Ne vjeruje više u ljubav i stvara sebi ego-ideologiju. I nije više u stanju prepoznati sve to kao veliku iluziju, jer Bog kao apsolutna individualnost ne podliježe dualnosti "manjega" i "većega", čak i kad unutar polariteta netko "mora" biti prvi. Ali, što je loše u tome što je netko drugi prvi, a ne ja? Ništa. Loše je tek kad čovjek sudi. Tada to prividno razdvajanje postaje problem koji potresa svijet.
Razmišljanje u pojmovima "ja" (subjekt) i "drugi" (objekt) prvobitni je oblik suđenja. Time se u duhovnoj dimenziji automatski stvaraju fronte: ja,dobar, a tamo drugi, manje dobri. U prascenariju Sotona, prvo palo svjetlosno biće, potpuno je uvjeren kako je u pravu i pokušava "druge" uvjeriti u svoje gledište. Postao je prvi "misionar" i prvi "poboljšivač svijeta". On je prvi otkrio da može učiniti nešto što svjetlost (Bog) nije u stanju, naime stvoriti sjenu i tamu. Stoga on želi stvoriti bolji, savršeniji svijet: svijet tame. Postavljajući se nasuprot već postojećeg stvaranja prihvatio se materijalizacije svoje vlastite vizije "novog svijeta", a to traje do današnjeg dana.
Iz dijaboličkog mentaliteta nastaje ponos zbog mogućnosti činjenja nečeg što Bog ne može. No i ovdje važi logika da Bog kao apsolutno savršeno obuhvaća sve aspekte, pa tako i aspekt nemogućnosti činjenja nečega. Svjetlost ne stvara sjenu, i može ne praviti sjenu. Ono što Bog ne može jest iznuditi našu ljubav. Jer Božja ljubav je apsolutna i dopušta svim individuama slobodnu volju, pa su time svi slobodni Boga voljeti ili ne.
Tako oni koji to žele, mogu suditi – a upravo to čini mogućim stvaranje sjene i svjetova sjene. U odvojenosti, sile tame upadaju u pakleni krug ego-opravdavanja. Sebe označavaju kao dobre jer vjeruju da znaju što su istina i stvarnost, čak sebe smatraju prosvjetljenijima od ne-palih anđela, jer: "Mi smo bogatiji iskustvom; stvorili smo nešto što svjetlost još nije: tamu."
"Bogatiji iskustvom", to je već suđenje! U svijesti jedinstva, "više biti" i "više imati" ne bi bili neophodni. No budući da oni to drže neophodnim, pali su u dualnost. Ali, oni to ne primjećuju jer svoj svijet tame drže "stvarnijim" i sve definiraju s tog stanovišta.
