Ako se kao vječne duše identificiramo s prolaznim materijalnim kreacijama – s vlastitim tijelom, imetkom, položajem, institucijom ili ideologijom – to je iluzija (sanskrt. maya, doslovno "ono što nije"), jer ako smo nešto što nije, onda smo prolazni.

Svjetlost je jedina stvarnost. Ali za one koji su se odvojili od svjetlosti, tama je postala stvarnost. Odvojenost nastaje kad izgubimo svijest o svom stvarnom identitetu i poistovjetimo se s nečim drugim – počevši s vlastitim energijama! Ako našu čistu svijest projiciramo kroz prizmu ega, gubimo se u pogrešnim identifikacijama. "Svjetlost je razlomljena, i stvara se sjena."

Pogrešna identifikacija (maya) znači "ono što nisam", nasuprot onog što JA JESAM.

Ovdje dolazimo do posljednjeg i ključnog aspekta simbolike svjetlosti i sjene: Svjetlost ne stvara sjenu. Stvaranje sjene je jedino što svjetlost ne može. Sjena i tama nastaju samo onda kad nešto stoji nasuprot svjetlosti prekidajući vezu s njom. Tko ili što prekida našu vezu sa svjetlošću, s našom prvotnom, božanskom sviješću?

Razvijanjem dosadašnje logike, odgovor je očit: nitko drugi do mi sami, ili točnije rečeno, ego. Ego znači pogrešnu Ja-identifikaciju koja nastaje kad više nismo svjesni vlastitog identiteta kao vječno individualnih dijelova Boga. Istinska spoznaja sebe uvijek se može zamagliti ili potpuno zaboraviti. Ali, čovjek u svakom trenutku može odlučiti prevladati zaborav – i naći će odgovarajuću pomoć.

Maya dakle postoji samo u ograničenoj svijesti i izraz je zamjene identiteta identifikacijom. Materija kao božanska majčinska energija1 stvara beskonačno mnoštvo oblika. Materijalno oblici – od Svemira do najsitnijeg mikroba – stvarne su, iako prolazne, božanske kreacije. Materijalne kreacije nisu maya, nego je to naša identifikacija s njima.

Dakle, materijalni svijet nije iluzija, nego božanska kreacija s jasnom svrhom: davanje mogućnosti dušama da se probude za svoj stvarni identitet. Dualnost je (relativna) stvarnost, baš kao što je i tama stvarna za one odvojene od svjetlosti. Isto tako su stvarne strane dobra i zla. Međutim, mi se, iz svijesti jedinstva, ne bi trebali identificirati s tim taborima. Jer to bi bila maya.

Duhovno jedinstvo

vječna sadašnjost = bezvremenost

Sadašnjost u materijalnom svijetu

(stalno izmičući trenutak ili vrata u vječnost)

Linearno vrijeme (kalâ) postoji na temelju dualnosti i nosi beskrajnu prošlost i beskrajnu budućnost. Onkraj materijalne dualnosti nalazi se stvarnost duhovne individualnosti koja je vječna, jer nije rascijepljena na materijalne (= relativne) dimenzije prostora (nastanka i nestanka) i vremena (prošlosti i budućnosti). Duhovna stvarnost je bezvremeno i bezprostorno jedinstvo = vječna sadašnjost. Ona je sveprisutno i sveprožimajuće energetsko polje svijesti (= život), a svako živo biće je individualni dio te cjeline (zraka Boga, apsolutnog individuuma).

Sadašnjost je bezvremena i stoga ne postoji na razini linearnog vremena; ona nije aspekt prolazne materijalne egzistencije, već duhovne svijesti. Oni čija je svijest u mayi (u iluziji: identifikaciji s materijalnim oblikom ili ideologijom) žive samo za prošlost i budućnost; sadašnjost je za njih stalno izmičući, neuhvatljivi trenutak. Duhovna pozadina života stalno je prisutna u materijalnom svijetu, premda čovjek u mayi to ne može vidjeti, te smatra da se materija kreće "sama od sebe" i gradi materijalni svijet samoorganiziranjem pomoću odgovarajućih zakona. Međutim, materija nikad nije neovisna, baš kao što ni sjena ne može nastati iz same sebe. Materija, kao božanska energija, oblikovana je i stvorena duhovnim impulsom svijesti, u konačnici – božanskom apsolutnom sviješću.

Meditacija u Ovdje i Sad, slobodna od misli o prošlosti i budućnosti ključ je duhovnog samoostvarenja i božanske spoznaje. Stoga mistici kažu da sadašnjost predstavlja vrata u vječnost.

Prva zabluda monizma: negacija dualnosti i negativni pogled na svijet

Ova je zabluda već opisana. Ona počiva na poluistinitoj pretpostavci da je svjetlost odsutnost sjene, što vodi neistinitom zaključku kako je dualnost iluzija; da bi se dospjelo u svjetlost, sva se tama (dualnost) mora "ostaviti iza sebe", tj. negirati, što se ponekad pogrešno naziva "integriranjem" (integrirati zapravo znači nešto posve drukčije od "negirati").