Nastanak bioloških carstava (životinjskog i biljnog) i odgovarajućih klasa, razreda, redova, porodica, rodova i vrsta predstavlja makroevoluciju. Promjene unutar jedne vrste i posljedični nastanak rase predstavljaju mikroevoluciju.
Razlika između amfibija, reptila i sisavaca spada u makroevoluciju. Teoretičari evolucije, međutim, makroevoluciju uvijek ilustriraju primjerima iz mikroevolucije, npr. uzgojem psećih rasa. To bi bio primjer "evolucije pred našim očima". No i ovaj argument je blef! Kad se želi dobiti neko novo obilježje rase, npr. određena karakteristika krzna ili oblik tijela, to zahtijeva komplicirani tijek uzgoja, koji u prvim koracima uključuje i točno izračunato sparivanje, jer željeno rasno obilježje najprije ima samo jedan primjerak. Kada bi se taj jedan primjerak tek tako pario s drugima iste vrste, ubrzo bi novo rasno obilježje nestalo.
Postavimo ovu dilemu na razinu makroevolucije! Negdje se izlegao reptil s genetskom greškom zbog koje se npr. neki dijelovi krljušti mijenjaju u nešto nalik perju (pa tvrdi se da su ptice nastale od reptila). Taj jedan primjerak brzo bi bio odbačen, ako ne i ubijen. Čak i kad novo obilježje ne bi značilo nedostatak, kad bi dakle taj unikat našao partnera za parenje, slučajno nastala "greška" opet bi se brzo izgubila. Jer, partner unikata nema to obilježje, a potomci proizašli iz takve veze mogli bi se pariti samo s običnim pripadnicima vrste. Kako se novo obilježje ne bi izgubilo, čak i na razini mikroevolucije potreban je ciljani slijed uzgoja – da se i ne govori o tobožnjim promjenama na makroevolucijskoj razini.
Pretpostavka da promjene na makroevolucijskoj razini nastaju slučajnim genetskim promjenama također je nedokazano vjerovanje s izraženo komičnom komponentom – kad se ti postulirani razvojni koraci i prijelazni oblici jednom pokušaju konkretno zamisliti.
Razvoj čovjeka iz primata: Nastanak čovjeka za teoretičare evolucije predstavlja poseban problem, jer ovdje ne dolazi do promjene samo na makroevolucijskoj razini, već se pojavljuje svijest i mišljenje, kao i ratio i religio. Uobičajeno objašnjenje kaže da su primitivni hominidi razvili "višu svijest" kad je njihov mozak postao dovoljno velik za to.
Ovo materijalističko vjerovanje temelji se na dvjema dogmama: 1) slučajnim genskim promjenama čovjek je dobio veći i kompleksniji mozak, i 2) svijest je nusproizvod mozga. Na temelju ovih dogmi teoretičari evolucije onda objašnjavaju nastanak vjerovanja u onostrano i iz toga izvedene mitove i religije, čime sa svoje strane stvaraju novi (pseudoznanstveni) "mythos". On kaže sljedeće: Kad se, zbog slučajno nastalog većeg mozga, kod hominida odjednom pojavila viša svijest, rani homo sapiens je spoznao da mora umrijeti i smrću zauvijek nestati. Potresenost vlastitom prolaznošću navela ga je da zamišlja kako mrtvi suplemenici i parnjaci nisu naprosto mrtvi, već žive u onostranom. Ova iluzija ojačana je time što je homo sapiens zbog većeg mozga sad mogao i sanjati, a u snu su mu se katkad ukazivali preminuli koje je ranije poznavao. Ovo je vodilo vjerovanju primitivnog čovjeka u život poslije smrti! Iz toga su onda nastale razne ideje o onostranom i kultovi, a iz njih religije.
Tako religija u ovom materijalističkom modelu nije ništa drugo do izmišljotina ljudi – samoobmana kako bi se pronašla utjeha, jer rani čovjek još nije bio dovoljno jak i "prosvijetljen" da bi mogao podnijeti ultimativnu posljedicu "materijalističke istine", naime da je život neutješan, besmislen i bezbožan. Time se zatvara pakleni krug materijalističke argumentacije i ostavlja ljude da padnu u tome primjereni nihilistički svjetonazor.
Je li religija uistinu jeftin pokušaj pronalaženja utjehe u nemilosrdnom svijetu? Je li svijest zaista samo funkcija mozga?
Pretpostavka da je čovjek evolvirana životinja, a da je svijest produkt dovoljno velikog mozga, također je nedokazano vjerovanje koje se zasniva na materijalizmu, a počiva na gore opisanom, apsurdnom načinu razmišljanja.
Dakle, potrebno nam je objašnjenje koje izbjegava sve ove greške u mišljenju i uzurpacije i koje je zadovoljavajuće za sve fenomene života koje posvuda možemo vidjeti.
Najglasnija kritika evolucije stiže iz tabora kreacionista. Ali, kao što će se pokazati u sljedećim izlaganjima, i oni podliježu unaprijed stvorenom mišljenju. Kao što je darvinizam materijalistički, tako je kreacionizam dualističko-dogmatski. Naposljetku su oba tabora dogmatična, svaki na svoj način, i oba su apsolutistička, proglašavajući važećima samo vlastite, odnosno biblijske (ili kuranske) interpretacije svijeta.
