"Da je Amenofis IV [Ehnaton] prezirao druga božanstva, u stvari je raširena zabluda. Doduše, centralni hram u Tel el Amarni jest podignut Atonu, ali to odgovara osnovnom planu izgradnje gradova u cijelom Egiptu. Moglo se računati s tim da je u svakom gradu prevladavao lik i ime jednog "lokalnog" Boga. Već kratki pogled na izvještaj sa iskopavanja britanskog tima, koji je objavljen pod naslovom City of Akhenaton, kazuje da su praktički u svakoj kući koju je tim iskopao pronađene figure drugih Bogova [...] Nema dokaza koji upućuju na to da je on insistirao isključivo na štovanju Atona u cijelom novom gradu. Upravo suprotno, pronađene figurice pokazuju da je ili postojala na tom mjestu manufaktura koja je figurice proizvodila, ili su isporučene izvana u velikim količinama, kako bi se zadovoljila potražnja. Ni jedna od ovih mogućnosti ne bi se mogla prikriti od kralja koji je vladao gradom. Obje pokazuju da kralj ni u kom slučaju svoje zamisli nije nametao drugima, nego ih je samo predstavio i onda prepustio ljudima da ih slijede ili ne. Ova slika jako se razlikuje od heretika i ikonoklasta, kakvim se Ehnaton općenito prikazuje."

Činjenica da su čak i u Atonovom svetom gradu bili prisutni i likovi drugih Bogova pokazuje, s jedne strane, da stanovnici tog grada nisu bili sektaški nastrojeni, a s druge, da Ehnaton nije težio apsolutističkom monoteizmu. K tome, pitanje je da li je on u kasnoj fazi svoje vladavine naredio "ikonoklastiju", uništavajući pohod protiv likova i imena Bogova.

"Budući da Ehnaton ni u svom vlastitom gradu, kojeg je podigao posebno za Atona, nije proveo isključivo štovanje njega, teško je zamisliti da se dogodila ikonoklastija onakve vrste, kako se često tvrdi [...] Kad se svjedočanstva pomno prostudiraju, utvrdit će se da nedostaju jasni dokazi za ikonoklastiju." (isto, 271f)

Na gornjim krajevima stupova luksorskog hrama, izgrađenog pod Amenofisom III, izgrebani su hijeroglifi Amonovog imena. Ovo je jedan od najčešćih primjera koji se navode kako bi se demonstriralo da se "ikonoklastija" dogodila po Ehnatonovoj zapovijedi. Je li Ehnaton posegnuo za djelima vlastitog oca? To je krajnje dvojbeno, to više što su Amonova imena odstranjena sa gornjeg kraja stupova, na visini od više metara, pa se s tla ionako više ne mogu pročitati. Nasuprot tome, na istim stupovima ista ta imena, koja su postavljena u visini očiju, nisu uništena! Mora se znati da je taj hram, nakon propasti egipatskog imperija, tijekom stoljeća bio zatrpan pijeskom, tako da su još samo gornji krajevi stupova stršili van. Stoga je očito da se uništavanje provelo tek puno kasnije, sa pješčanog tla – a ne za vrijeme Ehnatona, s ljestvama.

To što su imena Amona i drugih bogova u hijeroglifima sadržavale ptičje i ljudske figure kao "slova", moralo je za muslimane, koji su bili protiv bogova i slika, predstavljati neprihvatljivo klevetanje Boga – a od prije više od 1000 godina tu žive muslimani! (A turizam i zaštita spomenika postoje tek 100 godina ...)

Dakle, ako su muslimani izbacili slova bogova, time su automatski uništili i odgovarajuća imena. Druga mogućnost je da su "počinitelji" bili rani kršćani, tj. novoobraćeni egipćani u prvim stoljećima nakon Krista. Iz ovoga se može pretpostaviti da su oni čak rudimentarno poznavali hijeroglife, stoga su ciljano išli na imena bogova. Jer Stari Zavjet zahtijevao je uništenje egipatskih bogova ...

Kad su u 19. st. na te lokacije stigli egiptolozi, i postupno otkrili izgrebana imena, smatrali su da imaju pred sobom tragove konflikta iz starog doba. A kako je među faraonima bio samo jedan sumnjivi kandidat, naime Ehnaton, to uništavanje pripisano je njemu.

Imena su "izbrisana", ali tko je to učinio i kad, nejasno je. U rano vrijeme 19. dinastije zatrta su imena Ehnatona i njegove obitelji, stoga je za egiptologe bio prirodni zaključak vidjeti u tome protureakciju na Ehnatonovo uništavanje: on je uništio imena bogova, pa su onda uništena i njegova. Zvuči logično, ali opet, ovaj zaključak nije uvjerljiv. Ako je to zaista napravio Ehnaton, mora se postaviti pitanje zašto su kasniji faraoni zlodjelo omraženog heretika naprosto ostavili da stoji i božja imena nisu ponovo uklesali. Ipak se vladavina faraona u Egiptu održala još oko tisuću godina. Kroz to vrijeme mora da je najmanje jedan od mnogih faraona došao na ideju da renoviranjem natpisa bogova postigne trajnu slavu i božansku naklonost.

Naravno, nije isključeno ni da je pod Ehnatonom došlo do nekih primjera demonstracije moći, npr. protiv određenih svećenika i njihovih centara moći, i da su pojedini radikalni Atonovi sljedbenici uništavali statue bogova i natpise s imenima. Moramo imati pred očima tadašnju situaciju. Faraonova volja bila je Božja volja, a podređeni, ili barem sljedbenici, osjećali su, s religioznim uvjerenjem, obavezu prema toj volji. K tome, oni odani faraonu željeli su vidjeti jednog jakog i pobjedonosnog faraona. (Tako postoje, npr. prikazi Ehnatona, a i Nefertiti, pri "pobjedi nad neprijateljima", što je tada bilo tra­di­cio­nal­no, klišeizirano veličanje: faraon kao "pobjednik" i " gospodar nad svim neprijateljima".)

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .