Ehnaton i Nefertiti: njihova biografija u svjetlu novih saznanja

Ehnaton je bio sin faraona Amenhotepa III, ili (po grčkom načinu pisanja) Amenofisa III. Pod Ehnatonovim ocem Egipat je postigao dotad najveće širenje: od sjevera današnjeg Sudana do Mezopotamije. Amenofis III vladao je trideset osam godina. Prve godine donijele su još nekoliko ratnih sukoba u sjevernim provincijama, ali potom je općenito vladao mir. Taj mir je bio varljiv; dalje na sjeveru Hetiti, a na istoku Asirci, pretvarali su se u protivnike. Amenofis III pokušao je diplomacijom i ženidbenim vezama ojačati imperij. Uzimao je za sporedne supruge žene iz saveznih država i jačao međusobnu trgovinu, što je dovelo i do toga da su egipatski svećenici u svoj panteon preuzimali sve više "inozemnih" bogova, npr. Baala, Rešefa i Astartu. Time je bogoštovanje sve više postajalo okultno i orijentirano na profit, a izvorno značenje bogova i njihovih mitova još više je palo u drugi plan.

Ehnaton je bio faraonov drugi sin i zvao se, kao i otac, Amenhotep. Pošto je krunski princ umro u mladoj dobi, prijesto­lo­na­sljed­ni­čka odgovornost prešla je na drugog sina. Ovaj je bio filozofski nastrojen, i sekularizaciju i instrumentalizaciju egipatskog hramskog štovanja promatrao je sa zabrinutošću, stoga je kao faraon (Amenofis IV) želio provesti reformu, korak po korak.

Aton-religija, koja se iskristalizirala tijekom prvih godina njegove vladavine, proistekla je iz u tradiciji ukorijenjenog štovanja Sunca. Njegov djed, faraon Tutmozis IV, dao je da se u Gizi, između Sfinginih šapa, iz stijene iskleše takozvana "Stela snova", u znak sjećanja na njegovu viziju u kojoj mu se ukazao Bog Sunca, Ra-Horemakhet, označivši sebe njegovim "ocem". Na osnovu te vizije Tutmozis je sebe vidio kao " sina Boga Sunca". Jasno je da je i unuk čuo za ovaj značajni događaj i iz njega crpio osobnu inspiraciju.

Za Ehnatona su različiti bogovi bili aspekti jednog apsolutnog Boga, a to više viđenje želio je opet dovesti do svijesti svojih građana. Pri tome je naišao na protivljenje moćnog svećeničkog staleža koji je tvrdio da je Egipat svoju moć postigao samo zahvaljujući štovanju mnogih bogova. Svećenici su pretkazivali bijes bogova ako se što izmijeni u tradiciji mnogoboštva. Sukobi su bili neizbježni. Ehnaton je, međutim, koristio snagu svoje kraljevske službe u svom pravcu, što je dovelo do raskida s vladajućim svećeničkim staležom. Odlučio se napustiti prijestolnicu u Gornjem Egiptu. On nije ni mogao ni želio mijenjati tradiciju: Luksor je pripadao bogu Amonu – i njegovim svećenicima. Tako je on osnovao vlastitu prijestolnicu na mjestu koje nije pripadalo nijednom drugom bogu, a nazvao ju je, možda prema Horemakhetu koji se ukazao njegovom djedu, Akhetaton, "Atonov horizont" ili "Atonovo mjesto svjetlosti". U tekstovima na rubnim stelama u Akhetatonu Ehnaton se zarekao da to "mjesto svjetlosti" nikada neće napustiti. (Vrlo je moguće da se pridržavao tog zavjeta.)

Nova faraonova rezidencija nije bila sjedište državne uprave. Ta se nalazila u Memfisu, u Donjem Egiptu. Ehnaton je, dakle, imao u pratnji tek nekolicinu oficijelnih članova vlade i svećenika. Oni koji su ga slijedili imali su mogućnost brzog napredovanja. "Bio sam nitko i ništa, i kralj je napravio nešto od mene." Zapisi kao što je ovaj nalaze se u mnogim kućama i grobovima Akhetatona. Razumljivo da nije sve što je Ehnaton slijedio bilo motivirano čistom ljubavlju prema Atonu.

Oko osme godine njegove vladavine reforma je toliko uznapredovala da se Bog više nije prikazivao kao biće sa životinjskom ili ptičjom glavom, već kao kraljevski Sunčev disk sa zrakama u rukama. Ehnaton je tada imao oko dvadeset pet godina.

U dvanaestoj godini vladavine morao je postojati neki konkretan povod zbog kojeg je Ehnaton svoju suprugu Nefertiti ustoličio kao faraonku. Indicije ukazuju na to da je do tog vremena Ehnaton bio očev suvladar i da je tada njegov otac umro, čime je postao jedini vladar. Čini se da je ta nova uloga bila preopterećujuća, stoga je određene od­go­vor­no­sti prenio na svoju voljenu i za praktične probleme nadarenu suprugu. Ustoličenjem je Nefertiti promijenila ime, te je kao faraonka dobila vladarsko ime Smenkhare. Ovo objašnjava nagli nestanak Nefertitinog imena i pojavljivanje druge, do tada posve nepoznate osobe imenom Smenkhare. K tome, ta navodno nova osoba još uvijek je nosila Nefertitino počasno ime Neferneferuaton Meri Va-en-Ra, "ljepota iz Atonove ljepote".

Pošto su donedavno neki tragovi bili krivo protumačeni, egiptolozi su smatrali da je 12-te godine Nefertiti ili umrla, ili je pala u nemilost i odbačena od Ehnatona. Tako Hans Baumann u svojoj knjizi Die Welt der Pharaonen (1959., str. 161) pretpostavlja da je Nefertiti "bila najvatrenija zagovornica nove vjere i ona je u Ehnatonu raspirila mržnju prema starim bogovima. (Ehnatonova majka) savjetovala je umjerenost. Čini se da kralj nije bio gluh na preklinjuće riječi mudre žene. Došlo je do razmirica s Nefertiti, koja nije bila spremna sklopiti mir s protivnicima svog Boga."

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .