Takva iskustva nisu moguća samo u neljudskim uvjetima. Svaka životna situacija krije u sebi tu esenciju, također i odnos muškarca i žene. Upravo u takozvanoj zemaljskoj ljubavi mogu se vječnost, jedinstvenost i prolaznost iskusiti "ruku pod ruku", što može voditi polovičnosti i jednostranosti – ali i ne mora.

Opunomoćenje žene i muškarca

Od dualizma do jedinstva ne može se doći preko intelekta. Filozofija može pripremiti temelj za prevladavanje raskola , no iscjeljenje se mora dogoditi konkretno i praktično: "Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime ... ".

Kada se muškarac i žena nađu zajedno u cjelovitoj svijesti Boga – "mladi" ili "stari" – stvaraju duhovno intimno energetsko polje u kojem meditacija, otkrivenje i ljubav dobivaju jedinstveni intenzitet. Iz ovog iskustva oboje mogu crpiti snagu koja će ih ojačati iznutra i učiniti ih imunima na vanjske utjecaje, kako u vlastitom životu, tako i u zajedničkom životu udvoje, i u odnosu na svoje socijalno, ekonomsko i vjersko okružje. Kroz svoje zajedničko unutarnje posvećenje dolaze do privatnog svećenstva ljubavi, koje zrači i prema van i može zadobiti konkretne oblike izražavanja, kao što ćemo vidjeti u sljedećim primjerima.

U uvodu ovog poglavlja tema otuđenja i raskola između muškarca i žene skicirana je negativnim primjerima. Analizama te vrste mogu se ispuniti mnoge knjige, a to je i učinjeno. Ovdje je dovoljno ono što je rečeno u uvodu. Mi danas živimo u vremenu preokreta u kojem se mora dogoditi iscjeljenje, i ono je pokrenuto već od početka doba tame. Stoga želim iz svjetske povijesti navesti neke primjere s pozitivnim razvojem. (Kao i drugdje, i ovdje će se provlačiti filozofski narativni stil kako bi se tema mogla obraditi s obje "moždane polovice".)

Najraniji primjer iz svjetske povijesti

Naš prvi primjer božanske i zemaljske ljubavi potječe iz starog Egipta: faraonski bračni par Ehnaton i Nefertiti (14. st. pr. Krista). Oni su bili prvi par u svjetskoj povijesti koji je zajedno istupio da bi u doba tame sproveli "revoluciju" svjetlosti. Povijesno gledajući, pripadali su egipatskoj 18. kraljevskoj dinastiji, koja je ubrzo iza njih, u 19. dinastiji, zamijenjena Ramzes-faraonima.

Tri tisuće godina čovječanstvo nije više ništa znalo o Ehnatonu i Nefertiti. Prvi faraoni 19. dinastije uništili su (skoro) sve tragove oboje "heretika". Ne samo "revolucija" – koja bi se točnije mogla nazvati pokušajem reformacije – već i njeni pokretači i svako sjećanje na njih, trebalo je biti iskorijenjeno iz povijesti.

To što mi danas opet znamo za postojanje Ehnatona i Nefertiti, možemo zahvaliti istraživačkom radu mnogih egiptologa, koji od 19. stoljeća do danas sastavljaju još postojeće komadiće kako bi dobili potpunu sliku, za što je jedan od važnijih ključeva otkriven tek prije nekoliko godina (od egiptologinje Christine El Mahdy, u muzeju u Boltonu, Lancashire, Sjeverna Engleska).

Kraljevski je par, izvana gledajući, sa svojom reformacijom doživio neuspjeh. Dvadeset godina nakon prvih početaka oboje su bili mrtvi, njihov cjelokupni napor pokopan (i u doslovnom smislu), a generacije nakon njih nisu više znale niti da su postojali. Na Listama kraljeva koje se sastavljene u kasnijim dinastijama ne pojavljuju se ni njihova, niti imena njihovih direktnih nasljednika. To bi bilo kao da se sa liste američkih predsjednika naknadno ispuste dva ili tri, i njihova egzistencija naprosto pobije.

I u 20. stoljeću o Ehnatonu su se čuli kritični glasovi. Je li pozitivno mišljenje o ovom faraonu skovano samo od strane određenih egiptologa koji su projicirali svoje vlastite idealističke predodžbe o Ehnatonu i Nefertiti? Je li stvarnost možda bila potpuno drukčija?

Odnedavno su nam se pojasnila mnoga otvorena pitanja , tj. pitanja koja su važila kao već odgovorena. Ehnaton i Nefertiti bili su zaista inicijatori duhovne reforme, s kojom su bili puno ispred svog vremena, u političkom smislu i sadašnjega. Unatoč njihovim prividnim neuspjesima, postavili su početne impulse koji danas, u vremenu transformacije, opet dolaze u svijest ljudi. Jer ništa se ne gubi, prije svega ne duhovni impulsi. U slučaju Ehnatona i Nefertiti ni materijalna svjedočanstva nisu izgubljena. Premda su sljednici htjeli uništiti sve tragove, ironija sudbine je da danas najčuveniji simboli faraonskog Egipta vode natrag upravo do ovih obespravljenih osobnosti: Nefertitina vapnenačka bista i blago iz Tutankamonova groba.2 Tutankamon je bio Ehnatonov sin!