Prevedeno s dopuštenjem Dogtor J, © 2010 DogtorJ.com
Ljudi me pitaju svo vrijeme kako žitarice i mliječni proizvodi mogu biti tako loši za nas kada konzumiramo te stvari već tisućama godina. Razumijem njihovu zbunjenost. Nakon svega, liječnici su podržavali FDA prehrambenu piramidu generacijama, posebno kreirajući preporuku višestrukog uzimanja svakog od njih kako bi zadovoljili minimalne dnevne zahtjeve za hranjivim tvarima iz mliječnih proizvoda. Roditelji naših roditelja gurali su niz grlo svojoj djeci mlijeko pa su oni to isto činili svom potomstvu. "Gradi snažne kosti i zube", bila je njihova mantra, usvojena od (vrlo uspješne) retorike mljekarske industrije. Tko se može prepirati s FDA (američka agencija za hranu i lijekove, prim. prev), liječnicima, roditeljima i ostatkom društva?
Vjernici naglašavaju da su se naši preci iz Starog zavjeta hranili pšenicom i pili mlijeko, tako da "Koliko loše to može biti?" U početku sam mislio da možda ovakav prastari izbor hrane može biti način kako ograničiti ljudski vijek ovdje na zemlji, ali ubrzo sam naučio da su naše preuranjene smrti u našim vlastitim rukama.
"U žitu je kukolj!"
Napravili smo neke vrlo ozbiljne pogreške u našoj povijesti prehrane, što je počelo miješanjem žitarica od strane germanskih predaka. U četvrtom stoljeću, oni su uzeli izvornu žitaricu (Einkorn pšenicu - Triticum monococcum) i pomiješali je s još dvije trave iz obitelji Triticum, dobivajući time "običnu pšenicu", iz koje je proistekla i pšenica koju danas koristimo. Sada znamo da je taj čin ne samo dramatično povećao gluten, nego je uveo i štetan sastojak u gluten na koji sada mnogi reagiraju.
Preliminarne studije danas napravljene na Einkorn pšenici pokazuju da bi se oboljeli od celijakije najvjerojatnije mogli nositi s glutenom u Einkorn pšenici. Nevjerojatno, zar ne? Ali činjenica da neke od današnjih pšenica imaju do 55% glutena u odnosu na 5-7% u Einkorn pšenici nije jedini faktor u tome. Ono što jest odlučujuće u svemu jest to što se nalazi u tom glutenu i što čini svu razliku hoćemo li postati netolerantni prema tom zrnu ili ne. Naši preci su stavili kukolj (korov) u našu pšenicu!
Mliječni proizvodi nisu "prirodna savršena hrana"
Sljedeća velika pogreška dogodila se kada su naši engleski preci prešli s kozjeg mlijeka (tada široko prihvaćenog mlijeka) na kravlje mlijeko kao izvora mliječnih proizvoda. Razlika u udjelu kazeina je suptilna, ali imunološki gledajući nesaglediva. Uz to sada znamo da su ovi Anglosaksonci izabrali krivu pasminu krave još u 16. stoljeću kad su izabrali ono što se danas naziva "A1 stoka" (zapadnoeuropske sorte - Jersey, Guernsey i Holstein) umjesto "A2" varijantu (Zebu ili Brahma). Google pretraživanje vraća vam sve što trebate znati o posljedicama njihovog izbora - BCM7 (beta casomorphin 7) koji je uzrok dijabetesa tipa 1 i "vražjeg mlijeka".
Nedavno su znanstvenici izolirani protein koji izaziva dijabetes tip-1. Oni već godinama znaju da naša djeca koja bi kravlje mlijeko uzimala u prvih pet dana života, imala 40-50 puta višu stopu dobivanja dijabetesa tipa 1 u usporedbi s općom populacijom. Ali oni su također primijetili da afrički Masai, koji piju mlijeko Brahme, nisu nikada imali problema s dijabetesom tip-1. Dakle ti su znanstvenici uzeli skupinu dijabetesu sklonim štakorima bez šećerne bolesti te ih podijeliti u dvije grupe - one koji će primati A1 mlijeko zapadnoeuropskih krava i na one za primanje A2 mlijeka od Zebu / Brahma sorti. Gotovo kod polovice štakora iz skupine koja je primala A1 mlijeko razvio se dijabetes i kod niti jednog iz skupine koja je primala A2. Istraživači su izolirali jedan jedini protein koji je bio uzrok problema, i u tom proteinu su pronašli samo jednu jedinu razliku u redoslijedu aminokiselina. To je "ivica žileta" na kojoj mi živimo, isto kao što je i slučaj s putanjom zemlje koja je potrebna za održanje života (malo odstupanje i sav život nestaje, prim. prev.).
Azijska zabluda
"Treća kuga", kako bi je želio nazvati, jest soja ... azijska pogreška. Ova "zdravlje-pljačkaška" mahunarka bila je zakopana u jednom udaljenom kraju svijeta i godinama korištena kao nejestiva biljka korištena prilikom izmjene nasada za dodavanje dušika natrag u tlo. Azijatima su trebale godine prije nego li su je odlučili jesti ali prvo su razvili načine kako da njenu konzumaciju učine sigurnom.
