Takvo se razumijevanje, na različitim stupnjevima, može pronaći u budističkoj i hinduističkoj tantri, zenu, kašmirskom šaivizmu, su­fiz­mu i ostalim tradicijama koje na različite načine stavljaju naglasak na ravnotežu između obje istine. Takav pogled može u potpunosti obuhvatiti paradoks, jer prepoznaje da živimo istodobno i u obličju i onkraj obličja. Kod međuljudskih odnosa ovaj se paradoks može izraziti ovako: "Kroz tebe vidim onkraj tebe ono što izražava sebe kao tebe kojeg volim."

Jedan indijski učitelj iz Advaita tradicije, Swami Prajnanpad,3 koji je studirao i Zapadnu znanost i psihologiju, zanimljiv je primjer kako takav uravnoteženi nedualni pogled može zvučati u modernom izrazu. On je izgradio učenje oslobođenja kojemu težište nije na transcendiranju dualnosti, nego na većem poklanjanju pažnje razlici između sebe i drugih:

Ego čini da vidite jedino sebe i nikoga drugoga. Ali to prestaje čim uvidite da osim vas postoje i drugi. S tim shvaćanjem dolazi i osjećaj da, poput vašeg vlastitog "Ja", i drugi imaju slično "Ja". A kada prihvatite "Ja" drugoga, onda morate i sudjelovati u njemu, nje­go­vom načinu života, navikama i obrascima ponašanja, načinu raz­mi­šlja­nja – cijelom njegovom biću. Upravo kao što vi imate svoje vlastite načine, i drugi ima svoje. Čim je ta činjenica prihvaćena, naglasak na vlastito sebstvo se smanjuje.

Samo treba pokušati promatrati i vidjeti ovo: svi su različiti, svi su zasebni. Ovo je samo ovo. Ono je samo ono. Možete to zvati dobrim, ili možete to zvati lošim, ali ostaje činjenica: Ovo nije ono. Ono nije ovo. Ono je samo onakvo kakvo po sebi jest. Kako onda možete us­po­re­đi­va­ti ovo i ono, kad je svaki od njih različit i jedinstven?

Sve se razlikuje jedno od drugoga. Ovo je jednostavno ovo, ništa nego ovo, potpuno kakvo jest, izgrađeno u vlastitoj slavi, jedinstveno. To je brahman, Apsolut.

Suditi znači uspoređivati; no kako je sve različito i jedinstveno, nikada se ništa ne može uspoređivati. Sve je neusporedivo, je­din­stve­no, i apsolutno. Ništa nije apsolutno dobro ili loše. To su samo razlike. Što onda ostaje? Drugi je ono što on jest. Probaj ga upoznati i razumjeti ako želiš to.

Tijek tuđeg života drukčiji je od tvoga. On će se kretati u skladu s njegovim vlastitim okolnostima. Ako imam neku poveznicu s njim, onda bi ga zapravo trebao pokušati razumjeti. Kakva je on osoba, zašto je nešto rekao, kakav je njegov životni stav, kako se ponaša i govori? Trebao bih pokušati saznati sve to. Tek ću onda biti u stanju komunicirati s njim. Čim prihvatite "to" onakvo kakvo jest, vaš ego nestaje istog trena.

Zajedništvo s drugim znači vidjeti, razumjeti i osjetiti ga onakvog kakav jest. Razumijevanje produbljuje empatiju, empatija vodi lju­ba­vi i zajedništvu.

Kada vidite drugoga, slobodni ste od njega. Je li ovo kontradikcija? Kad vidim da je on kakav jest, kako postajem slobodan od njega? Kako ga mogu i zadržati i biti slobodan od njega? Slobodni ste od njega kad kažete 'on jest'. Zašto? Jer od njega ništa ne očekujete!

Pokušajte jednostavno razumjeti da je on – on. Trud za razu­mi­je­va­njem, osjećaj da sam razumio, oslobađa me njega. Kad razumijete da je ovo – ovo, a ono – ono, vi ste slobodni od cijelog svijeta.

Jeste li sad shvatili? Slobodan si od drugoga razumijevajući što je on. Zašto? Slobodan od koga? Od svoje vlastite mentalne kreacije, od odnosa s drugim, odnosa kojega ste skovali u vlastitoj glavi. (Prakash, 1986.)

Ova perspektiva je zanimljiva jer uvažava imanentnu istinu unutar nedualnog stava. Ona je i prilično kompatibilna s Buberovim fokusom na relacijskoj dualnosti. Swami Prajnanpad sugerira da prihvaćanje svakog bića kao jedinstvenog i različitog i poštivanje njegovih vlastitih zakonitosti raskida narcizam ega zatvorenog u sebi. Kada pokušavamo druge uklopiti u naša očekivanja ili ih ne pri­hva­ća­mo takve kakvi jesu, time zapravo sužavamo i stvrdnjavamo granice svog odvojenog sebstva. Mi sami postajemo manji. Ali, čin uvažavanja tuđe drukčijosti, puštanje da budu kakvi jesu, doslovno olabavljuje i poništava granice koje nas drže odvojenima. "Osjećaj ne­odvo­je­nosti rađa se u srcu jedino prihvaćanjem onoga što je drukčije", kako je to rekao Swami (1981a).

Na taj način možemo upoznati druge u njihovoj svojstvenosti, i biti jedno s njima. Zajedništvo ili neodvojenost ne postiže se, dakle, transcendencijom razlika između sebe i drugoga, nego potpunim do­pu­šta­njem njegove druk­či­jo­sti – što prirodno potkopava samo-usmje­re­nost.

Swami Prajnanpad prepoznao je ovdje prisutni paradoks, pitajući: "Kako mogu biti jedno s nekim smatrajući ga drugim en­ti­te­tom? ... Čini se da to nema nikakvog smisla ... Ipak, jedino pri­hva­ća­njem nekoga kao drugog entiteta taj drugi entitet nestaje. Kontradikcija, uistinu ..." Ako dopustim da drugi bude naprosto ono što on, ona ili ono jest, bez nametanja svojih sklonosti i bez pružanja ikakvog otpora, drugi prestaje biti nešto zasebno i daleko, odvojeno od mene. 'Ja' se susreće i miješa s drugim na otvorenom polju svjesnosti, gdje sebičnost i drugost [otherness] blijede i nestaju. Tada 'Ja' otkriva što uistinu znači voljeti – otvoriti se drugima onakvima kakvi jesu, bez nametanja vlastitih sudova i programa.4

3 ^Swami Prajnanpad imao je mali ašram u Bengalu, a umro je 1974. On nije pisao ili držao javne govore ili satsang, nego je samo imao osobne susrete s učenicima. Njegov rad sačuvan je u pismima i nekim raz­go­vo­rima koje su zabilježili njegovi učenici iz Francuske.
4 ^Ova perspektiva nudi i duhovni temelj u pristupu terapiji parova, prepoznavši da in­tim­nost raste iz diferencijacije, iz sposobnosti partnera da u potpunosti uvažavaju sebe i drugoga, uz sve postojeće razlike.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .