Home Gnoza/spoznanja J. Welwood: Dvostruka vizija - Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
J. Welwood: Dvostruka vizija – Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
Autor: Ivana Beker
Petak, 09.09.2011. 23:27

Što to znači biti svoj u tom smislu, "biti Zusya"? To ne znači ponosno objaviti "Ja sam ja" – zasebna osobnost koja ima ovakav skup osobina, ovakve sklonosti, ovakvu povijest. Biti svoj u Buberovom smislu znači pronaći najdublje zakone svog bića, dopustiti svom životu da s vremenom nađe i izgradi svoj istinski put i izraziti svoje unutarnje darove i kvalitete, kroz razmjenu sa životom u svim njegovim as­pek­ti­ma. Biti svoj u ovom smislu ne odnosi se ni na uvjetovano ego-sebstvo, niti na apsolutno ne-sebstvo onkraj svih karakteristika, bezvremenu buda-prirodu koja je u svima jednaka. Biti svoj uključuje poštivanje sebe kao bića-u-procesu, stalno otkrivanje svojih istinskih darova i njihovo utjelovljenje u tekućoj struji vremena, povezanost s drugima i akciju. Ovo bi mogli nazvati i istinska osoba.

Samo istinska osoba može biti bliska, može biti povezana s dru­gima i sa samim sobom u bliskosti. Uvjetovani ego, identificiran s ulogama i iden­ti­te­tima oblikovanima u prošlosti, nije sposoban za istinski odnos s drugima. Slično tome, u bezvremenoj, nedualnoj svijesti također nema odnosa s dru­gima; tu je samo neposredno znanje, tiha prisutnost bez sudjelovanja u polaritetu sebe i drugih. Tako, da bi potpuno sudjelovali u međuljudskom odnosu, moramo stupiti u naš ljudski oblik – osobu, i nastaniti je.

Individuacija

Istinska osoba je sebstvo-u-procesu koje se razvija i zrije vre­me­nom. Taj razvojni proces, kroz koji se osoba razvija i cvjeta, jest put individuacije. Dijalog – kreativna, transformirajuća razmjena između sebe i drugih – cvijet je individuacije. Rijetkost istinskog dijaloga u našem svijetu ukazuje i na rijetkost same individuacije. Psihoterapija može biti instrument u unaprjeđivanju individuacije, pomažući ljudima iscijeliti povrede iz odnosa, razviti njihov kapacitet za osobnu povezanost, i otkriti uvjetovane identitete koji oblikuju zaštitnu školjku ega, priječeći sjemenki osobe da procvjeta. U kolikoj mjeri vaša svojstvenost [suchness] isijava – kroz vaše lice, vaš govor, vaše akcije, vašu jedinstvenu kvalitetu prisutnosti, vaše izražavanje ljubavi – dijelom je elegancija, ali dijelom je i rezultat vašeg rada na poliranju svoje posude kako bi postala transparentna za čisto biće koje je u njenom temelju.

Individuacija, kako je ovdje opisujem, tako zalazi onkraj svje­tov­nog humanističkog ideala samoostvarenja – pukog nalaženja osobnog ispunjenja ili razvijanja individualnih talenata koje je samo sebi cilj. Istinska osoba je viša oktava od zasebnog individualca koji ostaje zarobljen unutar svoje indi­vi­du­al­nosti. Prema Buberu, evolucija od individualca do osobe odvija se kroz puno sudjelovanje na polju međuljudskih odnosa:

Dijalog samo između individualaca je okvir; taj se okvir popunjava samo dijalogom osoba. Ali kako bi čovjek mogao od individualca uistinu postati osoba, ako ne izravnim i slatkim iskustvom dijaloga, koji ga uči bezgraničnim sadržajima unutar granica? (1965., kurziv J. W.)

Dijalog između sebe i drugih dopušta širi način bivanja ("bez­granični sadržaji unutar granica") – međupovezanu prisutnost koja se razvija u igri razlika.

Iako se istinska osoba razvija u kotlu međuljudskih odnosa, takva evolucija zahtijeva i određeni stupanj duhovne transcendencije – kapacitet za prepoznavanje svog šireg bića koje je onkraj osobe, i otvaranje prema njemu. Istinska osoba zapravo je jedan od potencijala našeg šireg bića – naći i izraziti sebe u svijetu u potpunosti, na osoban način, kroz neizrecive svojstvenosti "Ti" i "Ja". Individuacija je kovanje transparentne posude – autentične osobe koja ono što je onkraj osobnosti izražava na jedinstveno osoban način.

Sada možemo razlikovati apsolutnu istinsku prirodu – uni­ver­zal­no bi­va­nje koje je jednako u svima – od individuirane [individuated] istinske prirode – kako svaka osoba utjelovljuje apsolutnu istinsku prirodu jedinstvenim izrazom. Individuacija je proces unošenja apso­lut­nog u ljudsko obličje – "obličje" naše osobe, pokretane našim kapacitetom za osobnu, međupovezanu prisutnost, utjelovljenu u svijetu.

Uravnoteženo razumijevanje

Nedualni pogled koji pridaje višu vrijednost transcendentnome nego imanentnome nije u stanju prepoznati značaj individuacije, dijaloga između Ja i Ti, cijenjenja drukčijosti ili bliskih odnosa. S druge strane, čisto imanentni stav, poput Buberovog, ne prepoznaje važnu ulogu koju transcendencija – sposobnost zalaženja onkraj osobne, dijaloške sfere u nedualnu, nad-osobnu prisutnost – ima u čovjekovu razvoju. Potreban nam je obuhvatniji pogled koji prepoznaje ne­du­al­nost transcendencije i imanenciju, apsolutno i relativno, prazninu i oblik.



 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.