Home Gnoza/spoznanja J. Welwood: Dvostruka vizija - Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
J. Welwood: Dvostruka vizija – Dualnost i nedualnost u ljudskom iskustvu
Autor: Ivana Beker
Petak, 09.09.2011. 23:27

Međutim, na sadašnjoj duhovnoj sceni u optjecaju je jednostrana perspektiva koja apsolutnu istinu nedualnosti koristi za podcjenjivanje i omalovažavanje relativne igre dualnosti u ljudskom iskustvu. Ta perspektiva nedualnosti pokazuje se prvenstveno u svjetlu trans­cen­den­cije, priznajući samo apsolutnu istinu – nepostojanje odvojenih entiteta – kao stvarnost, dok izvanredno postojanje – igru dualnosti – vidi kao nestvarno, iluziju, neistinu. Kako je ustvrdio jedan indijski učitelj, "Gdje god je dualnost, to je stanje sna ... obmana." Ali, gledajući igru dualnosti isključivo kao nestvarnost, taj jednostrani trans­cen­den­ta­li­zam na rubu je nihilizma – u potpunosti negirajući značaj relativnog iskustva. U ime nedualnosti on stvara vlastiti oblik dualizma stvaranjem podjele između apsolutne istine i relativnog ljudskog iskustva.

Budući da je ljudsko postojanje most koji spaja dva svijeta – apsolutno i relativno, slobodu i ograničenost, neuništivost i ranjivost – ono zahtijeva dvostruku viziju u kojoj spoznajemo da oprečne istine mogu biti istinite u isto vrijeme. U svjetlu apsolutne istine igra dualnosti je iluzorna jer sebstvo i drugi nisu uistinu odijeljeni. Premda se dva vala čine odvojenima i udaljenima, oni su tek prolazne pulsacije jednog te istog oceana. To je transcendentna istina. Ipak, iz relativne perspektive svaki val je zaseban, s vlastitim jedinstvenim značajkama. Ovo je imanentna istina. Takva je perspektiva surfera na valovima koji mora paziti i odgovoriti na jedinstvenu značajku svakog vala, ako hoće surfati vješto i ne ugroziti život.

Dok većina duhovnih učenja prepoznaje paradoks čovjekove situacije, malo njih je uobličilo integralnu perspektivu koje podjednako obuhvaća i transcendentnu i imanentnu istinu. Jedan suvremeni židov­ski rabin, Rami Shapiro, iznio je takav uravnoteženi pogled uzimajući u obzir i odvojenost i neodvojenost, oblik i prazninu, kao dva izraza Božja prirode (ili prirode duha ili stvarnosti, ako koristimo neteističke pojmove):

Sa obale, more izgleda kao ogromno polje valova od kojih je svaki zaseban i jedinstven. Ispod površine, valovi nestaju u istosti [sameness], u jedinstvu s različitostima. Koji pogled je ispravan? Oba su ispravna. Za jednotu oceana valovi nisu ništa manje stvarni. Niti je valovima manje stvarna jednota oceana ... Ključ nije u napuštanju jedne istine u korist druge, nego u čvrstom držanju za obje. (Shapiro, 1996.)

Igra dualnosti istodobno je i stvarna i nestvarna. Ili možemo reći da nije ni stvarna ni nestvarna, i zato je igra. Transcendentna istina – da je zasebnost valova samo prividna – jest istina u dubini. Imanentna istina – da je svaki val različit i jedinstven – jest istina na površini. Uravnotežena duhovna per­spek­tiva poštuje obje istine. Shapiro piše:

Nema prvoga i drugoga, nema prednosti jednoga nad drugim. Postoji samo su-pojavljivanje i međuovisnost ... Privremeni i kratko­traj­ni svijet Yesh-a (hebr. riječ za oblik, odvojenost) potreban je za otkrivanje moćne i vječne prisutnosti Ayin-a (praznine, ne­od­vo­je­no­sti). A oboje su potrebni za izražavanje cjelovitosti Boga. (Shapiro, 1996.)

Opasnosti dehumanizacije

Vidjeti nedualnost kao jedinu istinu, a istodobno iskušenja i zaigranosti dualnosti smatrati tek iluzornima ili nestvarnima, čini teškim potpuno sudjelovanje u našoj ljudskosti, u našim egzist­en­ci­jal­nim problemima, i u proživljavanju iskustava. To navodi na duhovno zaobilaženje, tendenciju da duhovne ideje koristimo za izbjegavanje bavljenja osnovnim ljudskim potrebama, osjećajima i razvojnim za­da­ci­ma. (Welwood 2000a)

Jednostrana transcendentalna perspektiva osobito je pro­ble­ma­ti­čna kad je riječ o pomoći ljudima da se suoče s teškim izazovima međuljudskih odnosa. Za početak, ona tim odnosima ne poklanja mnogo važnosti jer "drugoga" niti ne prepoznaje. Advaita Vedanta učitelj H. L. Poonja izrazio je to ovako: "Znaj da je ono što se čini ljubavlju prema "drugome" zapravo ljubav Sebstva (neuvjetovanog, impersonalnog bića), jer "drugi" ne postoji. Sva ljubav je ljubav Seb­stva." (1995.)

Naravno, i ovo je istina: ljubav uistinu dolazi odnekud onkraj nas, iz čistog bića, iz apsolutnog izvora koji prosijava kroz nas i one koje volimo. I esencija ljubavi zaista uključuje rastvaranje granica raz­dvo­je­no­sti. Ipak, definirati ljubav samo kao međusobno prepoznavanje transpersonalnog bića u ljudskom je smislu nepotpuno i neza­do­vo­lja­va­ju­će. Na ljudskoj razini odnos je ples dualnosti – transformirajući susret dva zasebna bića, relativnog sebe i relativnog drugog, sa svim njihovim različitostima. A taj ples u cijelosti ima svoj integritet, stvarnost i vrijednost.



 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.