Prije četiri godine, nakon laparoskopije, rečeno joj je da su joj oba jajovoda začepljena, iako prethodno nije imala nikakvu upalu. Dr. Ruth Kremser također sam pitao za savjet i o ovom slučaju: „‚Začepljeni jajovodi’ mogu eventualno nastati i bez upale kao posljedica endometrioze. Endometrioze su stanice sluznice maternice koje se ciklički mijenjaju, no u jajovodima ne mogu biti izbačene kao mjesečnica. Naposljetku to može biti i uzrok izvanmaternične, jajovodne trudnoće.”

Kratko prije završavanja ove knjige enelolog Willi Schillings iz Langerwehea javio mi je za još jedan slučaj, nakon čega sam odmah stupio u kontakt s tom osobom, 32-godišnjom Heike van Gestel. Odlučujući doživljaj gospođa van Gestel imala je u noći na 17. lipnja 1993. godine – probudila se i nije se mogla pomicati. Kada je konačno, „nakon cijele vječnosti”, uspjela dotaknuti prekidač, svjetlo se nakon nekoliko sekundi opet samo ugasilo. Unatoč strahu koji je osjećala, Heike van Gestel izašla je na balkon – ugledala je užarenu crvenu kuglu koja se bešumno udaljavala na nebu.

Od te je noći gospođa van Gestel bila uvjerena da je trudna – u vrijeme završavanja rukopisa za ovu knjigu – u osmom mjesecu trudnoće. U to vrijeme trbuh joj je uistinu već bio velik, a imala je i sve simptome trudnoće (uključujući i kretanje djeteta u trbuhu), no liječnica koja ju je pregledala ultrazvukom nije pronašla plod i potvrdila trudnoću. Bila je pomalo nesigurna, ali držala je da je sve to lažna trudnoća uzrokovana hormonalnim poremećajima.

I ovdje se, dakle, nudi „prirodno” objašnjenje. No i dalje treba konstatirati da su kod pet od ukupno 12 „otetih” ženskih osoba koje su mi se obratile u razdoblju između svibnja 1993. i veljače 1994. godine nastupile abnormalne „trudnoće”, odnosno „tumori” u uterusu. One su vjerovale da će dobiti dijete ili je na temelju ginekološkog pregleda ustanovljeno da im se razvio miom. Međutim, između osmog (kod Susanne Gernot) i dvanaestog tjedna (kod Marie Struwe) te su trudnoće ponovno prestale – bez ikakvih naznaka spontanog ili namjernog pobačaja (morat ćemo pričekati kako će se dalje razvijati slučaj Heike van Gestel). Kod Anke Drewitz miom je očigledno „netragom nestao”.

Zapanjujuće visok postotak, koji zasigurno nije reprezentativan, ali koji ipak ukazuje na snažnu povezanost sindroma nestalog embrija i „fenomena otmica”.

A fenomen se i dalje događa – u noći na 24. veljače 1994. godine, dva dana nakon što smo zajedno sudjelovali u televizijskoj emisiji „Hans Meiser”, Maria Struwe ponovno je imala neobičan „posjet”. A njezin dotadašnji pozitivno umirujući stav munjevito se pretvorio u strah.

Tog me četvrtka nazvala nešto prije 11 sati prije podne. Glas joj je zvučao uzbuđeno, pomalo nervozno, potpuno drugačije od glasa koji sam poznavao. Nešto joj se bilo dogodilo – i bilo je to nešto što ulijeva strah.

„Upravo ležim na sofi, htjela sam se malo odmoriti jer sam pospremala stan, rukom sam se gladila po glavi te sam odjednom osjetila nekakav čudan miris. Po sumporu, ili tako nečemu. U tom trenutku vratilo mi se sjećanje.”

„Sjećanje? Na što? Što se dogodilo?”

„O Bože! Što je to uopće bilo? Zamisli – ležim noćas tako u krevetu. Spavala sam. No probudila sam se jer sam osjetila kako mi netko podiže pokrivač. I jednu ruku. Osjetila sam na leđima ruku i nešto meko na guzi. O moj Bože!”

Poznate su nam takve situacije – doživjela ih je Franziska Metz, kao i drugi. Ali kod Marie Struwe došlo je do neočekivanog preokreta:

„Dakle, trznula sam rukom unatrag – i u ruci mi se našla njegova ruka! Ludo, potpuno ludo. Bila je meka kao guma, ali sam mogla osjetiti duge prste. Ne vjerujem, ne vjerujem! No stvarno je bilo tako. Od užasa sam ga smjesta pustila – i biće se također bilo prestrašilo. Nekako je skočilo pred mene na krevet, sjedilo ili čučalo ili klečalo na rubu kreveta, ispustilo prodoran pištavi zvuk, te je mlataralo rukama ispred mog lica. Kao malo dijete kad se želi braniti.”

„A ti, što si ti napravila? Što se dogodilo s tobom?” „Sjela sam. A njegova je glava bila još nešto viša od moje – možda je i stajao na krevetu? Glava mu je bila velika i imao je velike crne oči. Govorio mi je, telepatski ili tako nekako. I rekao mi je: ‚Gledaj me u oči!’ Nisam si mogla pomoći – pogledala sam ga u oči. I od tog trenutka više ništa ne znam, sve nestaje.”

Maria sumnja na to da joj je biće htjelo umetnuti u vaginu nešto „dugačko, meko”. „To me biće poznavalo. Od prvog sam trenutka to znala. Ali to nije bilo ono isto koje sam vidjela ranije, 1986. godine.”

Iznenadno buđenje Marie Struwe očito nije bilo namjerno. Cijeli tijek ovog neobičnog događanja više upućuje na to da je žena kratkotrajno izmakla uljezovoj mentalnoj kontroli, probudila se, te je mogla biti ponovno „isključena” tek kad mu je pogledala u oči.

Inače, čini se da je nešto slično doživjela i Conny Paraschoudis. Početkom ožujka – nakon što je doznala za slučaj Marie Struwe – prisjetila se kako se „prije tri ili četiri godine” probudila u noći: „Netko me dotaknuo svojim rukama. Ležala sam na boku, jedna je ruka prelazila preko mojih leđa, druga je bila na mojoj zdjelici. Zgrabila sam je, te su mi se u ruci našli dugački, tanki prsti. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da to nije mogao biti moj muž. Okrenula sam se u šoku – i istovremeno opazila kako je ‚nešto’ skočilo s kreveta. Bilo je to kao kad malo dijete skače na krevetu, a potom skoči s njega jednim skokom. Ali ta je ‚stvar’ skočila s mjesta – te je nestala.”

Iste noći u kojoj je Maria Struwe imala „posjet” i kod Heike van Gestel također su se pojavila „tri mala, siva bića”. „Probudila sam se i nisam se mogla pomaknuti”, rekla mi je na telefon. „Dva su stajala kraj mene, a treće niže kraj stopala. Bila su svijetla, imala su velike, gotovo trokutaste glave i velike crne oči. Pažnju su mi privukle njihove ruke, koje su bile pripijene uz tijelo, kao da su prilijepljene. Promatrala su me – i sljedećeg su trenutka nestala. Jednostavno su netragom nestala. Nemoguće je to opisati. Imala sam osjećaj kao da su željela pogledati, provjeriti je li ‚sve u redu’ s mojom trudnoćom.”

Kasnije mi je ispričala kako joj je sljedeći dan jedna susjeda rekla da je te noći iznad kuće vidjela „dva mjeseca” – „pravi Mjesec i ispod njega jedan drugi”. Slučajnost? Teško moguće.

I petogodišnja kći Heike van Gestel jedne je noći u studenom imala neobično opažanje. Ležala je u krevetu i gledala kroz prozor: „Na nebu je bio bijeli duh. Gledao me u sobi. Duh je imao veliku glavu i crne oči, i nije imao ruke. Ali bio je to drag duh – nije mi ništa napravio.”

Drevni fenomen

Potpuno je, dakle, očigledno da seksualni element igra veliku ulogu – već sam ukazao na razloge. Po mom mišljenju oni ne leže u produciranju hibridne rase, nego u konačnici samo u našim vlastitim predodžbama, našim maštama. Seksualni odnosi s vanzemaljcima, abnormalne trudnoće, krađa embrija i hibridna djeca – to je ono što trebamo vidjeti. Još jednom moram naglasiti – to ne znači da se te stvari ne događaju, ne osporavam njihovu stvarnost u smislu kako ih te osobe doživljavaju. Ali tek ćemo vidjeti kako se u osnovi ovdje radi o različitim stvarnostima ili interpretacijama stvarnosti te kako inteligencija koja stoji iza toga ne samo da je u mogućnosti raditi s našim fantazijama i snovima, nego je u stanju utjecati i na samu stvarnost.

Ovo je nova, ključna pretpostavka. Dokle god vjerujemo da su NLO-i jednostavno svemirski brodovi koje dolaze s dalekih zvijezda, dokle god pretpostavljamo da se stotine vanzemaljskih rasa na nevjerojatno intenzivan način brinu o nama ljudima (svatko za sebe, svi zajedno ili svatko protiv svakog – mišljenja su ovdje podijeljena), drugim riječima, dokle god polazimo od toga da se sve ovo odigrava na onoj razini stvarnosti koju smatramo svojom stvarnošću, dotad će nam teško biti moguće riješiti sve te bizarne oprečnosti koje su povezane s fenomenom.

I pritom nas ne može čuditi da je „seksualni element” – upravo zbog njegove važnosti za nas – čini se oduvijek bio vrlo važan detalj takvih susreta. Mitologija ga je prepuna. U prvoj knjizi Mojsijevoj Starog zavjeta kaže se:

„Kako su se ljudi bili počeli množiti na površini zemlje i kako im se bijahu narađale kćeri, sinovi Božji vidješe da kćeri ljudske bijahu lijepe i oni ih po svojem izboru uzimahu za žene.” (Stv. 6, 1-2)

Apokrifna knjiga Henokova na više se stranica bavi ovim „padom anđela”. U 39. poglavlju čak se daje i proročanstvo za budućnost, koje bi se moglo dobro primijeniti na naše vrijeme i stvaranje hibridne rase: „U tim danima izabrana i sveta djeca spustila su se sa visokih nebesa, i njihovo potomstvo pomiješalo se sa potomstvom sinova ljudskih.” (39,1)

Takvi kontakti provlače se kroz cijelu povijest čovječanstva. Pojavljuju se u indijskoj mitologiji na isti način kao i u indijanskim, japanskim i europskim mitovima. Srednjevjekovno, kršćanstvom obilježeno shvaćanje svijeta u njima je u prvom redu vidjelo vražje demone, koji su kao „inkubi” kod žena i „sukubi” kod muškaraca noću upadali u spavaće sobe i upuštali se s njima u spolni odnos.

Taj spolni odnos je, čini se, i tada – kao i danas – bio čisto mehanički čin. To što je doživio Antonio Villas Boas, unatoč neobičnoj situaciji u kojoj se našao, još je ipak bio relativno ugodan erotski susret, koji svakako nije pravilo. U svojoj „Enciklopediji demonologije”61 Rossel Robbins 1959. godine navodi slučaj Claudie Fellet, koja je „više puta doživjela kako je u nju nešto prodrlo, što je nabubrilo do te veličine da bez obzira na to koliko velika bila vagina neke žene, ona to ne bi mogla podnijeti bez najvećih bolova.”

Francuz Henri Bouget opisuje 1602. godine slučaj Antide Colas.62 Njezin sukub općio je s njom na vrlo neobičan način – kroz rupu ispod njezinog pupka. Za ljude koji su početkom 17. stoljeća vjerovali u demone bio je to još jedan dokaz utjecaja Sotone. Gotovo 400 godina kasnije, nas to ponajprije upućuje na to da smo suočeni s nekom tehnološki visoko razvijenom inteligencijom. Jer se u suvremenim „pričama o otmicama” taj oblik medicinsko-ginekološkog pregleda pojavljuje kod žena (povremeno i kod muškaraca) prilično često. Prva je o tome govorila Betty Hill početkom 1960-ih. Pritom se očigledno radi o laparoskopiji, dakle o metodi za pregled trbušne šupljine pomoću endoskopa koji se uvodi kroz kožu trbuha. To je, inače, postupak koji je razvijen tek godinama nakon Bettyjevog iskaza (toliko o tvrdnjama skeptika da „oteti” u NLO-ima vide samo ono što ionako već postoji).

Danas više nisu sukubi i inkubi ti koji slijeću NLO-ima, nego su to „vanzemaljci”. Britanski enelolog Norman Oliver govori o jednom takvom slučaju: „U listopadu 1973. godine jedna je žena bila na putu za Wellington u blizini Tauntona u grofoviji Somerset. Odjednom je ugledala blještavo bijeli objekt kako stoji na polju u blizini. Kada je otvorila pomični krov svog automobila, na njeno se rame položila tamna, metalna robotska ruka koja ju je izvukla, a sljedeće čega se sjeća je da je stajala pred objektom na polju. Ponovno je izgubila svijest, a kad je opet došla k sebi, ležala je naga na stolu u sredini neke okrugle prostorije. Odjeća joj je bila uklonjena, a tijelo joj je bilo pokriveno plavom plahtom. U prostoriju su ušla tri ‚muškarca’. Podvrgnuta je intenzivnom ‚medicinskom’ pregledu te ju je potom jedan od trojice ‚muškaraca’ silovao. Sljedeće se sjeća kako ponovno sjedi odjevena u autu.”

61 ^Robbins, R.H. (1959.), The Encyclopedia of Withcraft and Demonology, Crowen Publishers, New York
62 ^Bouget, H. (1929.), Discours de sorciers, Faksimilski pretisak djela iz 1602., London
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .