P:

Izgleda da je Božena dobro podnijela podsjećanje na opisana traumatska događanja. Postavlja se pitanje što bi se dogodilo u nekom drugom slučaju kada osoba ne bi bila u stanju nositi se s prizorima koji bi se mogli pojaviti?

O:

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari, a početi ću od najvažnije: seansa se može započeti samo je postignuta atmosfera uzajamnog povjerenja, što je posebno važno za osobu koja se želi regresirati. Na ovakav rad kao i u puno drugih slučajeva, netko se može odlučiti tragom pro­či­ta­nog, zbog dobre preporuke, itd., ali ako u osobnom su­sre­tu ne dođe do uspostavljanja kontakta odgovarajuće kvalitete, nikakve preporuke, zidovi prepuni diploma i priznanja, "sofisticiranost" prostora ili dotjeranost te­ra­peu­ta neće biti dovoljno za uklanjanje barem svjesnih strahova. Ovdje i dalje ostaju nesvjesni strahovi, ali oni i jesu predmet rada i dok god osoba pristupa dobrovoljno i s vjerom da je "u pravim rukama" stvara se potencijal za stvarni napredak i razrješenje neželjenog stanja. Ovo jasno i dalje nije pravo jamstvo da regresoterapeut zaista i zna što mu je činiti, zato nema razloga da se prije same seanse otvoreno ne upita regresoterapeuta što misli učiniti ako stvar bude suviše zahtjevna, tj. "izmaknu kontroli". Ovdje mogu reći da se iz i najtraumatičnije situacije osoba može maknuti jednom kratkom uputom.

Nadalje, ne treba zaboraviti da osoba u bilo kojem tre­nut­ku može otvoriti oči – točno ono što činimo kada smo nešto grozno sanjali i kada san nestaje, a u ovom slučaju će traumatski doživljaj nestati.

Na kraju osobu treba podsjetiti da što god da se pojavi da ovog puta neće biti sama, da ima pri ruci regresoterapeuta i da je sve to jednom već proživjela i to zasigurno znatno manje pripremljenija (što je i rezultiralo traumom).

P:

Kako to da je Božena kada se pri kraju seanse našla u Svjetlu i bila u kontaktu s ekipom, javila da su joj rekli "Nemoj mu reći" kao da se to upravo događa, a ne kao da je riječ o već proživljenom?

O:

Ovo pitanje otvara niz pitanja i iz sadašnje perspektive umjesto odgovora mogu ponuditi neke ideje za koje vje­ru­jem da su ovdje primjenjive. Iz dosad doživljenog, kao i iz pisanja nekih drugih autora koji su imali posla s domenom Svjetla, ali i općenito naše unutrašnje "dimenzije", moglo bi se reći da ovo na neki način govori u prilog tumačenjima o tome kako je prostorna i vremenska komponenta te domene/dimenzije okrenuta.

Ako bi naš realitet mogli nazvati prostorvrijeme (engl. spacetime) onda bi za Svjetlo mogli reći da je vri­je­me­prostor (engl. timespace) u kojem su "statika" prostora i "prolaznost" vremena zamijenjene pa je tamo zaista stalno prisutan našem svjesnom umu neshvatljiv "sadašnji tre­nu­tak" (što još uvijek ne govori da tamo vrijeme ne postoji, kao što bi bilo smiješno reći da prostor koji nas okružuje ne postoji samo zato što "stoji"). Iz ovog razloga možda bi se moglo reći da kada god dođemo u tu "di­men­zi­ju" tada smo u "točki" koja je isto-vremeno spojena sa različitim/promjenjivim prostorima pa tako i onim u ko­jem sam joj postavio pitanje.