Home Autorski članci Programiranje i oblikovanje Čovjeka – 1. dio
Programiranje i oblikovanje Čovjeka – 1. dio
Autor: Tamara Vrančić Sokač
Petak, 06.06.2014. 08:00

Mi to ubijamo. Ubili smo to prvim staračkim domom, ubili smo to umiranjem u bolnicama, ubili smo to dječjim vrtićima i emancipacijom žena. Ubili smo sve to neumjerenošću. I pohlepom. Jer smo sami prestali biti “prirodni”. I uslijed svih programa kojima smo od postanka izloženi, mi smo se razvili u biće koje misli da može i smije ratovati, zaboravljajući sve više i više na samu srž sebe. Oglušili smo i oslijepili. Ubili smo tu obitelj – mjesto unutar kojeg odrastaju djeca. Naša djeca. Kao što smo i mi bili djeca koja su to trebala, a nisu imala.

I znat ćemo sutra reći djeci kako nastaju djeca, zar ne!

Ili ćemo ih prikladno odgojiti da je sasvim normalno i čin ljubavi da u dobi od osam godina spolno opće s tridesetogodišnjakom?

Znat ćemo objasniti djeci razliku između seksa i vođenja ljubavi, te razmnožavanja ljudske vrste? Hoćemo li? Znamo li razliku? Većina nas rođena je u dobu kada je seksualna revolucija već svoje činila – naravno s “dobrim namjerama”. Znat ćemo djeci objasniti kako i zašto muškarac grli ženu? Odakle i zašto dolazi potreba da je dodirne? Jer to je sve samo seks, zar ne, znamo li to?

Znamo to oduvijek, zar ne?

Kao što znamo i kako smo mi nastali, gdje smo nastali, te tko je nas stvorio. Sve mi znamo.

Sve su to “dobre namjere”, zar ne, sve Znati?

Kao što je “dobra namjera” i sve rakom napadnute liječiti biljkom koja se zove indijska konoplja. I da, u potpunosti se slažem – ona “pomaže” (doduše nekome koliko se god to čini ludim, “pomaže” i zračenje i kemoterapija). Nije riješenje u biljci, ona ne rješava niti liječi! Jer – liječi li biljka pojavu raka? Rak preživljavaju oni koji ga odluče preživjeti u dubljem dijelu sebe, bili toga svjesni ili ne, koje god “liječenje” za sebe odabrali.

Ali, govoreći o indijskoj konoplji, ne može se prešutjeti u ovom ludilu legalizacije i histerije oko raka i “trave”, da ona čini i nešto drugo.

Uz riješenje, uvijek, ali baš uvijek, kao mali dar zamotan je i “novi” problem, u ovom slučaju uz liječenje, promovira se biljka koja navodno “otvara svijest”.

Što i nije loše uopće, ako i “otvara svijest”, da istovremeno, baš ta biljka ne uspavljuje Um!

I nužno je postaviti pitanje: što će nam “otvorena svijest” s zaspalim umom, koji ne može prepoznati ni razlučiti išta? I da se razumijemo, ja ne pričam o mozgu!

Zgodno je stoga upitati se, ako ni zbog čega drugoga radi opreza i mudrosti da se zna kako se ništa ne zna: kako se ovdje i sada i kroz što “manifestira” Svijest i što je ona uopće? Kojim je resursima sebe živimo i kako je ispoljavamo? I trebaju li nam halucinogene biljke, ne samo “trava”, da se suočimo sa samima sobom? Kome one trebaju?

To se ne pitamo, neće se pitati ni naša djeca, mi samo tražimo odgovore, pa tako ta indijska konoplja postaje “lijek”, a moguće je samo dio transhumanizma ili prevare, točnije marketinški trik današnjeg svijeta. Zabrani, pa natjeraj ljude da se sami izbore za zabranjeno. Izvrsna je to strategija, oduvijek bila – problemi i rješenja klackaju se kao jednodijelna igračka, ne kao dva odvojena dijela.

I ta je igračka samo dio Igre, pod skupnim nazivom svega ujedinjenog u tom transhumanizmu – kojeg promatrati samo kroz čipove, umjetne udove, klonirane organe, možemo i moramo proširiti i na opsjednuća, nakačenja, implantate, jer da njih nema, moguće se ne bi se sve ovo događalo, niti bi mi bili u stalnoj i neprekidnoj, možemo reći invaziji.

Invaziju rijetki baš takvom vide, neki je tek očekuju, primjećujući samo površinske slojeve ovog događanja. Pa se dižu bure i oluje, širi se panika i strah, padaju meteori, redaju se potresi i sve se to i događa, da, dok istovremeno, recimo sjedenje pred facebookom prolazi većinom u ugodi. Ili u potpunom kolapsu izazvanom emocijama.

Zidovi i statusi društvenih mreža, svake sekunde pretvaraju se u bojna polja, svjetlosna ratovanja ljubavlju diljem svijeta, pune se praznine u nama, ispisanim ili pročitanim rečenicama, rečenicama tuđih tuga i radosti, slika intimnosti, ogoljenih riječi koje se svakodnevno vrte pred očima tisuća ljudi (a i onog Jednog Velikog Brata). I te su rečenice i dijela, dobro sada razmislite – istovjetne onima koje su naše bake, imale potrebu izgovarati svećenicima na ispovijedima!

S jednom malom razlikom – ispovjednici su bili dužni svaku izrečenu misao držati za sebe! I većinom je tako i bilo, ma koliko god mi sada mogli na račun religijskih programa vikati. Jer svaki program ipak, unutar sebe ima nas – ljude, koji ga živimo i stvaramo i u konačnici ovisi o toj jedinki – Čovjeku. Onoj srži, maloj i nepoznatoj nam – ali najvažnijoj u cijeloj ovoj našoj priči. A nije riječ o mozgu! Riječ je o Duši, Duhu i Umu! Trojstvu!

Najsmješnije je, doduše crno – humorno, da se na zidovima čak i većine “boraca protiv Matrixa i sistema”, te onih kojima je sve jasnija manipulacija ljudima, može pronaći “istina” kako su glavno zlo, eto baš ta Crkva i ti ispovjednici njihovih baka. Količina mržnje kojom se objavljuju sve nepodopštine i jasni znaci religijskog programa, te njegova urušavanja je međutim, samo znak da se jedan program nije napustio, te da se u njemu još prilično duboko, dok god nama vlada emocija.



 
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska.